Zanimljivosti iz našeg kraja

Ovo najvjerojatnije niste znali
Jeste li znali?Drvena Imota, naš mili zavičaj, nepresušan je izvor tajni, legendi i mnogih znamenitosti. Mnoge od njih su nažalost malo poznate široj javnosti, ali i nama Imoćanima. Netko je jednom rekao da zemlju treba upoznati da bi je mogao iskreno voljeti, pa vodeći se tom mišlju u ovom ćemo prilogu iznijeti nekoliko zanimljivosti, vezane uz naš zavičaj, u nadi da će te ih upamtiti i s ponosom prenijeti potomcima.
Naime, pouzdano se zna da su se Iliri za plovidbu po tom jezeru koristili lađama, koje su vezivali za prstenove koji su se nalazili na tadašnjoj obali, a na današnjim liticama. Mnogi od tih prstenova su pronađeni, a dva i dan danas stoje čvrsto pričvršćena na liticama. Jedan se nalazi u Ričicama, na Mandžukića klancu, a drugi visi u Viru, visoko nad vrelom Blekava. S vremenom su se vode jezera svom silinom prelijevale preko prirodnih barijera i probijale ih, udubljujući sve više brdo i stvorivši na koncu današnji oblik kanjona Badnjevice, kroz kojeg je voda otjecala u polje.
Pleme Budimira pod nazivom Radovin (današnji Radovići) starosjedioci su Ričicama. Živjeli su u Sridi sela, kasnije i na stajama u Podbiloj, a s vremenom se dio plemena odselio i u Vir. Pri zbjegu od Turaka 1694 g. velik dio izbjeglica zaustavlja se kod Ugljana, među njima i Budimiri, koji su se nastanili na području današnjeg mjesta koji nosi njihov naziv. No, po oslobođenju našeg kraja od Turaka, Budimiri se sele s toga područja i vraćaju na stara ognjišta, a dio se s vremenom seli dalje po Hecegovini i Dalmaciji. Iako pleme već stoljećima tamo ne obitava dotično mjesto još uvijek nosi naziv Budimir.
Naime, ugrožena vrsta ribe iz porodice Cyprinidae, koja obitava u Buškom blatu, naziva se Podbila.Sa aspekta toponima posebno je zanimljivo da Podbila u Buško blatu dolazi sa rijekom Ričinom, koja danas povremeno protječe duvanjskim krajem.
Naime, križarska zastava bijele boje sa crvenim križem, sva izrešetana streljivom, bila je čuvana u Jukića plemenu iz Prološca, koje se kasnije preselilo u Posušje, te sa sobom ponijelo zastavu. Zastava je kasnije predana od strane Jukića, fratrima na Širokom brijegu, koji su je brižno čuvali u svome samostanu. Nažalost tijekom II. svjetskog rata, u partizanskim napadima na širokobriješki samostan, uz mučki ubijene franjevce i devastirani samostan i ta zastava, simbol vjekovne patnje našega kraja, biva uništena. .
Fra Paško je rođen u Glavini 1826 g., bio je jako učen i priznat čovjek svoga vremena. Nakon gimnazije, završava filozofiju u Madžarskoj i bogosloviju u Veneciji. U Veneciji ostaje raditi kao profesor, te polaže licencijat (magisterij) iz čak četiri područja i to: bogoslovije, filozofije, prava i povijesti. Službovao je svugdje po svijetu, no najdublji trag ostavio je u matičnoj provinciji Bosne srebrene. Naime, dugo je bio bosanski biskup, u kojoj ga i danas narod štuje zbog svega dobroga što je ovaj veliki i plemeniti čovjek za njih učinio. Pod kraj svoga života zaželio se zavičaja, te se vratio u Imotski, gdje je na koncu i umro.
Naime, uz nekoliko povremenih, rijeka Vrljika ima čak pet stalnih izvora i to: Dva oka, Utopišće, Duboku dragu, Jauk i najizdašniji izvor Opačac. No osim pet izvora ona ima i čak pet imena! Od Prološca do Zmijavaca naziva se Vrljika, dok kroz Zmijavce, Runoviće i Drinovce protječe pod imenom Matica. U Drinovcima Matica ponire u impresivan ponor Šajnovac i nedaleko opet izvire u predivnom ambijentu, na području koje se naziva Peć-Mlini, gdje mijena naziv u Tihaljinu. Pod imenom Tihaljina teće do Grabovih vrila,u kojima mijena naziv u Mladu i kao Mlada teče do Humca, te u Humcu opet mijenja ime i to u rijeku Trebižat, pod kojim se imenom konačno ulijeva u Neretvu. Ukupna duljina vodotoka ove rijeke od izvora u Imotskom polju do ušća u Neretvu veća je od 70km.
Prezime Tavra, jedno je od starosjedilačkih u ričičkoj župi i spominje se u najstarijim maticama župe.Za vrijeme zbjega od Turaka, 1686g. pleme se seli na područje Kučića i Svinišća kod Omiša. Nakon oslobođenja dio ih se vraća u Ričice, a dio ostaje u omiškom kraju. Jedan dio koji je ostao u Kučićima «pogospodio se» i zamijenio u prezimenu slovo V za F, i tako nastade današnje omiško prezime Tafra. Jedan dio Tavara odselio se u i Mimice i s vremenom prisvojio prezime Mimica. U novije vrijeme jedan dio ričičkih Tavara iz zaselka Tavara selio se u Lučinu, u Petrovića Ceri, gdje su od starine imali posjede.
Naime pleme Kukuljevića, potječe od plemena Kukulja iz Vinjana, o čemu svjedoči i natpis uz grb grofova Kukljevića-Sakcinskih, na kojem piše da im je starina u selu Memedovićima u Imoti. Naziv Memedovići odnosi se na područje današnjih Vinjana Donjih, u kojima i danas živi pleme Kukulja. Da je to istina potvrđuje nam i najpoznatiji Posušak, «hrvatski Homer», fra Grga Martić, čija je majka bila Jele Kukulj iz Imotskih Vinjana, koja je, kako je i fra Grgo sam navodio, bila u srodstvu s Ivanom Kukuljevićem – Sakcinskim. Fra Grga Martić, je osebujan ličnost koja je dala veliki doprinos razvoju kulture hrvatskoga naroda u Bosni, u kojoj je Fra Grgo najviše službovao. Imoćanima je posebno zanimljiv, jer je s ponosom isticao povijesnu istinu koju mnogi Hercegovci iz Bekije, danas ne žele priznati, a to je; da je rođen u Rastovači kod Posušja, u županiji Imotskoj!
Ovu činjenicu nebrojeno puta su istaknuli svi povjesničari koji su se bavili hajducima, a posebice Ivan Mimica i Mijo Milas. Naime, osim što su rođeni u samoj ili u neposrednoj blizini Imote, hajduci su uglavnom djelovali baš na ovom dalmatinsko-hercegovačkog području. Najpoznatiji među njima bio je Mijat Tomić, koji bio rodom od Duvna, Dijelova je od Imotskog do Vran planine, a najljepše narodne pjesme o njegovim podvizima spjevane su upravo na širem imotskom području. Najokrutniji među Hajducima, Ivan Bušić Roša iz Vinjana Donjih, bio je poznat po tome što nije puno koristio riječi, već bi svoje namjere iskazivao sabljom. Pošto je za njim u Imotskom bila raspisana tjeralica, legende kažu, a veliki Ivo Andrić u svojim knjigama piše, kako je Bušić, zbog tuge što ne može ući u rodni grad, provodio dane i dane u brdima ponad Imotskog, gledajući voljeni kraj. Iako su ga u svojim djelima spominjali mnogi, važno je istaknuti kao je o svom dalekom pretku Roši harambaši, lijepu knjigu napisao i Bruno Bušić. Stanko Sočivica, još jedan poznati hajduk, bio je rodom od Trebinja, u Istočnoj Hercegovini, ali se kao mlad preselio u Proložac, a kasnije i u Imotski, gdje provodi ostatak života. U narodu najomiljeniji i kažu najplemenitiji među hajducima bio je Andrija Šimić. Andrijica je rođen u staroj Imoti, u Alagovcu kod Gruda. U narodu se sačuvala predaja o Šimiću kao principijelnom i časnom hajduku, koji se, što inače nije karakteristika hajduka, nije volio osvećivati. Andrijica je Imotski, u kojem je najviše djelovao, nazivao gradom rođenim. U imotskom kraju, točnije u Runovićima, našao je i svoje zadnje počivalište, naime tamo je izdan, ubijen i na koncu pokopan.
Naime, taj je maleni samostan u najtežim vremenima Turskog zuluma, bio jedini izvor nade za katolike koji su živjeli na području stare Imote, dakle od Roškog polja do Klobuka. Posebno je intrigantno da su fratri u vremenima kada bi poplavilo cijelo imotsko polje, što u to doba nije bilo neuobičajno, odlazili na lađama služiti neke okopoljske župe. Malo je poznato da velike zasluge, za opstojnost ovog samostana, ima i ondašnji papa Pio V. Naime glasoviti fra Mijo Runović, jedan od gvardijana prološkog samostana bio je osobni prijatelj Svetog Oca Pia V. Njih su se dvoje sprijatelji, studirajući na čuvenom francuskom sveučilištu Sorboni, to prijateljstvo održalo se i nakon što je Michele Ghislieri, kako mu je bilo pravo ime, proglašen papom. Samom papi, ali i ostalim Fra Mijinim kolegama, bilo je nepojmljivo da je student čuvenog sveučilišta, čovjek sa visokim obrazovanjem i velikim potencijalom, kojem su se nudile visoke pozicije u crkvenoj hijerahiji diljem katoličkog svijeta, za svoj dom izabrao siromašni i nesigurni i turskim nasrtajima stalno izloženi, imotski samostan. Kad ga jednom prilikom jedan franjevac koji se našao u obilasku prološkom samostanu, upitao što ga je natjeralo da se vrati u tu «divljinu», fra Mijo mu je s ponosom odgovorio: «Presvijetli Oče, Domovina!»
No jeste li znali da je prvi poginuli NDH-vojnik bio također Imoćanin: Milan Luetić, po zanimanju sudac, ubijen 10. travnja 1941., negdje između Sinja i Livna, u borbi s jugoslavenskom kraljevskom vojskom?! Jeste li znali da je prvi poginuli branitelj iz Domovinskog rata sa područja grada Zagreba, bio također porijeklom Imoćanin: Zdeslav Turić iz Župe?! Jeste li znali da je herojska obrana grada Vukovara, uz mladog i starog jastreba imala i Sokola, kako ga i danas Vukovarci s poštovanjem nazivaju, Imoćanina Velimira Đereka?! I na koncu jeste li znali da je prvi poginuli u Oluji opet bio Imoćanin: Viktor Lizatović, stradao 5. kolovoza 1995?! Jeste li znali da je po najnovijim podacima čak 214 sinova imotskog kamena ostavilo svoje živote na braniku domaje. Ako niste znali, upamtite dobro imena ovih mladića, na čijoj krvi izgradismo temelj naše domovine, kroz čiju muku dočekasmo uskrsnuće, zahvaljujte im i sjećajte ih se s ponosom.
Pripremio: Ivan Bartulović