
Pleme Bartulovića
Porijeklo plemenaOko plemena Bartulović postoji mnogo dvojbi i nejasnoća, no jedna stvar je jasna; prezime Bartulović nastalo je od osobnog imena Bartul (tal. Bartolo skraćenica od Bartolomeo, lat. Bartholomaeus od grč. Bartholomaios , aram. bar Tolmdy - Tolmajev sin. Složenica od bar - sin i talmdy, tolmay - hrabar, srčan.). Prema popisu stanovništva koji je vršen 1948. godine u Republici Hrvatskoj, Bartulovići su živjeli u četrdeset šest naselja, a među njima, doduše u malom broju, i u Ričicama kod Imotskog. U velikom broju Bartulovići se pojavljuju u Blatu na Cetini, Brelima ( Gornjim i Donjim), Gradacu, Sućurju na otoku Hvaru itd. U Imotskoj krajini osim u Ričicama, Bartuloviće nalazimo još u Zagvozdu i Studencima. Za razliku od onih u Zagvozdu, Bartulovići sa Studenaca i Bartulovići iz Ričica predstavljaju jedno pleme, tj. ričički su Bartulovići u Ceru doselili sa Studenaca, točnije iz Podgrede.
Oko prelaska Bartulovića iz Studenaca u Ričice slažu se i narodna predaja i povijesne knjige. Naime prema popisu obitelji koji su 1686. g, na poziv mletačkog providura za Dalmaciju Valiera, selile iz Imotske krajine, među Studenčanima (koji su se naselili pod vlast Vinišća, koje graniči sa rijekom Cetinom i Kučićima kod Omiša), nalazimo i obitelj Bartulović Luke sa četiri člana.
Nakon oslobođenja krajine od Turaka (1717.) , obitelj Bartulović vratila se na stara ognjišta. Za razliku od studenačkih, među ričičkim izbjeglicama ne nalazimo Bartuloviće. Zemljišnik iz 1747. kojeg je Venecija uredila nakon zauzimanja Imotske krajine, pokazuje da ni tada nije bilo Bartulovića u Ričicama. Fra Vjeko Vrčić («Plemena Imotske krajine») piše da je 1930. u Ričicama živjelo pet obitelji (petoro braće) Bartulović, istodobno navodeći da je na Studencima 1870. živjelo šest, a 1903. samo tri obitelji Bartulović. Sudeći po ovim podacima, te uzimajući u obzir narodnu predaju po kojoj je djed petoro braće, koje Vrčić spominje, prvi Bartulović rođen u Ričicama, možemo pretpostaviti da su Bartulovići došli u Ričice prije 1870. točnije negdje oko 1850. godine.
Porijeklo plemena prije 1686. (kada se prvi put spominje prezime Bartulović iz Studenaca) nije u potpunosti jasno. Naime, Fra Vjeko Vrčić u drugom dijelu monografije «Župe Imotske krajine» (iz 1980. god.) u kojoj među ostalim opisuje i župu Studenci, navodi kako je prema predaji pleme Bartulović doselilo iz Hercegovine, dok u monografiji «Plemena Imotske krajine» (iz 1990. i 1996. god.) to ne spominje. Uzevši u obzir činjenicu, da i sam Vrčić u uvodu «Plemena Imotske krajine», koja je izdana deset godina nakon izdavanja «Župa Imotske krajine», piše: «U tim monografijama (Župe Imotske krajine) iznio sam nešto o stanovništvu tih župskih zajednica. O porijeklu pojedinih plemena oslanjao sam se najviše na predaju. Mnogi, koje sam pitao, nisu shvatili ozbiljno o čemu se radi. Tako su nastale mnoge pogreške». Iz rečenoga možemo zaključiti da je to zaista bila samo pogreška. Da je tome tako potvrđuje nam i činjenica da su se dvije velike seobe iz Hercegovine u Imotsku krajinu, dogodile poslije 1686., točnije 1694. kada Fra Frano Marinov i Fra Frano Andrijašević predvode selidbu iz Hercegovine, te nakon 1717. kada je Imotska krajina oslobođena od Turaka. Ukoliko pogledamo djela koja obrađuju prezimena Zapadne Hercegovine vidjet ćemo da se prezime Bartulović ne nalazi među njima.
Prezime Bartulović ni u novija vremena ne spominje se u Hercegovini no mogli smo ga naći u Bosni, točnije u okolici Bugojna. Suprotno očekivanjima i tipičnom migracijskom slijedu, Bartulovići nisu došli iz Bosne bježeći pred Turcima, već su pred strahom od Francuza pobjegli k Turcima. Iz više izvora se zna da su neki Imoćani, u doba francuske okupacije Imotske krajine (1806.-1813.), pobjegli u Bosnu pod Tursku vlast, kako ne bi morali ratovati za Francusku. V. Vrčić i A. Ujević («Imotska krajina», iz 1991. god.) navode kako se najviše Imoćana zadržalo upravo u selima oko Bugojna. Mnogo Imoćana koji su ostali u Krajini za vrijeme Francuske vladavine, zajedno s ostalim Hrvatima, kao francuski vojnici borili su se s Napoleonom u Rusiji. Nitko od tih momaka nije se vratio kući, ali su svojom hrabrošću i požrtvovnošću osvjetlali obraz cijelom hrvatskom narodu. Više je hrvatskih, ali i francuskih povjesničara istaklo kako je Napoleon, uvidjevši smionost hrvatskih vojnika, na povratku iz Moskve izrekao povijesnu rečenicu: «Dajte mi sto tisuća hrvatskih vojnika i osvojit ću svijet!». Između onih koji su pobjegli i onih koji su se borili na strani Francuske, našli su se oni koji su zajedno s austrijskim četama i franjevcima pokušali pružiti otpor Francuzima. Među njima se posebno istaknuo glasoviti pandurski harambaša Andrija Bartulović iz Imotske župe, pomoćnik čuvenog imotskog hajduka Martina Pavlovića Zažapca.
Nakon što su smijenili francuske službenika i razvili austrijsku zastavu u Imotskom, Zažabac i Bartulović su u društvu serdara Bilića sakupili 800 seljaka te navalili na Omiš, zauzeli ga i zatim krenuli na Makarsku te i nju zauzeli. Međutim, unatoč silnim pobjedama pobunjenicima su se bližili teški dani jer je Austrija bila poražena. U tim teškim danima neki su uspjeli pobjeći, dok su drugi platili glavom. Među uhvaćenim borcima, bio je i Andrija Bartulović, kojega je francuski ratni sud osudio na smrt, te ga 3. ožujka 1810. pogubio na šibenskoj Poljani. O imotskom junaku Andriji Bartulović spjevane su mnoge narodne junačke pjesme.
Ustanovili smo da Bartulovići ne vuku porijeklo ni iz Hercegovine, ni iz Bosne, a što je sa onim mjestima u kojima Bartulovića danas ima u velikom broju? Prema dostupnim povijesnim podacima sa sigurnošću možemo reći da Bartulovići iz Brela potječu od imotskih Bartulovića, točnije od obitelji Mate Bartulovića iz Zagvozda. Naime, generalni providur Jure Celigoj dana 27. lipnja 1686. podijelio je zemlju, pa upisao u svoj registar stanovnike Brela, starosjedioce i pridošle u zbjegu iz Imotske krajine. Na popisu izbjeglica treće ime po redu je Mate Bartulovića sa devet članova obitelji.
Pretpostavlja se da su i Bartulovići iz Blata na Cetini, također porijeklom iz Imotske krajine jer se u tom kraju, točnije 1686. god. naseljavaju izbjegli Studenčani, a među njima i Bartulovići. Za Bartuloviće koji žive na otoku Hvaru, Pelješcu i Korčuli znamo da pripadaju drugoj lozi, tako na primjer Bartulovići s Blatu na Korčuli, potječu od obitelji Farčića čiji je član nosio ime Bartul, pa se po njemu njegovi potomci prozvaše Bartulovići. Bartulovići sa Hvara potječu od obitelji Kačić itd… S obzirom na gore navedene činjenice ne preostaje nam ništa doli zaključiti da su Bartulovići u Imotskoj krajini starosjedioci. Zbog nedostatka dokumentacije vođene prije zbjega 1686. nismo u stanju utvrditi u kakvoj su i jesu li u ikakvoj vezi Bartulovići sa Studenaca odnosno Ričica s onima iz Zagvozda.
Bartulovići u Ričicama
Kao što je prije spomenuto, Bartulovići su se sa Studenaca naselili u Ceru u Ričicama. Legenda kaže kako se Bartulović «udao» u Ceru, tj. prešao na ženino imanje te tako dobio nadimak Pripuz koji se kasnije pretvorio u prezime. No povijesne knjige ne slažu se baš s tom pričom. Prezime ili nadimak Pripuz uz prezime Bartulović spominje se u arhivu Studenačke župe, mnogo prije doseljenja Bartulovića u Ričice. Fra Vjeko Vrčić također navodi kako se kroz župske knjige u Studencima izmjenjuje prezime Bartulović, pa Pripuz. Studenački zemljišnik iz 1725. ne navodi prezime Bartulović, već samo Pripuza Ivana sa osam članova obitelji, a stanje duše u župi Studence iz 1739. opet spominje obitelj Bartulović Ivana sa 17 članova, dok se prezime Pripuz ne spominje.
Nije jasno otkud nadimak/prezime Pripuz uz Bartulović u Studencima i da li je pleme došlo s tim nadimkom u Ričice ili ga je tamo dobilo nevezano za studenački nadimak. Živući najstariji pripadnici plemena Bartulović, tj. Pripuz bez imalo sumnje tvrde da su oni taj nadimak dobili tek pri dolasku u Ričice, a njihovim tvrdnjama ide u prilog i činjenica da se pri zadnjem spomenu obitelji Bartulović u Studencima, prije dolaska u Ričice, nadimak Pripuz uopće ne spominje, već se prezime pojavljuje u izvornom obliku.
S obzirom da to, povijesno gledajući i nije bilo tako davno i da Vrčić također navodi kako su Ričički Bartulovići postali Pripuzi jer su se naselili na tuđe, mogli bi čak i prihvatiti tu hipotezu kao istinitu. Bilo kao bilo, nadimak Pripuz kod studenačkih Bartulovića i dalje ostaje nepoznanica. No, vratimo se na ričičke Bartuloviće. Kako je prije spomenuto, Vrčić piše kako u Ceri 1930. živi pet obitelji Bartulović. To su obitelji petero braće: Ivana (Apela), Joze, Mate, Jure i Petra. Zanimljivo je da su ova petorica braće imala čak tri prezimena: Bartulović, Bartulović-Pripuz i Pripuz. S opisom života i objašnjavanjem šarenila prezimena ovih petoro ljudi, otpočinje tipična imotska priča. Živeći na škrtom kamenjaru, narod je morao smišljati svakakve smicalice i raditi svakakve poslove ne bili preživio i prehranio svoju obitelj. U to doba velik broj Imoćana pridružio se Matanovoj «vojsci galantarskoj» te s korpom na ramenu prelazio svijet uzduž i poprijeko ne bi li zaradio koji dukat.
No veliki je problem bio što se po ondašnjem zakonu smjela dobit samo jedna korpa po obitelji (kući). Ali mudri Bartulovići se dosjetiše pa kombinacijom nadimka i dotadašnjeg prezimena dobiju tri prezimena, tj. tri obitelji te sebi tako mjesto jedne priskrbiše tri korpe. Sa svojim su korpama Bartulovići prošli cijelu Europu, posebno se zadržavajući u Češkoj i Sloveniji, u kojoj je Jozo, jedan od braće, umro i pokopan. Drugi svjetski rat Bartuloviće, kao i većinu žitelji Imotske krajine, nije zaobišao. Dvoje je Bartulovića (Pripuza) služeći Hrvatskoj vojsci izgubilo svoje mlade živote. Za razliku od Ćire koji je svoj životni put završio na srijemskom bojištu, Marijan je izdan i ubijen u svom rodnom mjestu.
Jedan je Bartulović (brat ubijenog Ćire), po imenu Ivan zvan Gojko za dlaku izbjegao njihovu sudbinu. Naime, Ivan je, također služeći Hrvatskoj vojsci u činu zastavnika zajedno sa specijalnim jedinicama bio poslan na Istočnu frontu, gdje biva zarobljen od strane Rusa. Pet dugih i teških godina proveo je u ruskom logoru da bi se na kraju, nakon što je rat već dobrano bio završio, a njegova majka već dvije godina za njim nosila crno, vratio u selo, šokiravši tako cijelo mjesto koje ga je već smatralo mrtvim.
Ne samo da se Ivan vratio, već je lukavošću, baš poput svoga oca Joze galantara (pokopanog u Sloveniji) uspio nadmudriti ondašnji sistem i zaposliti se. Prema priči njegove, živuće žene Matije i ostalih starijih članova obitelji Bartulović, Ivan je nakon povratka u zavičaj, potplativši nekog i nabavivši par svjedoka, uspio dobiti potvrdu da je sudjelovao u NOB-u, te se zaposlio kao radnik u vojsci, osiguravši na taj način sebi i svojoj obitelji redovite i relativno visoke prihode za ono doba, ali i mogućnost brzog napredovanja. Ivan je bio dogurao do mjesta šefa, kada ga je zahvatila rana i za sve neočekivana smrt. Rekli smo da priča o Bartulovićima započinje kao tipična imotska priča, no nažalost, ona tako i završava.
Uz smicalice i mudrolije, neizostavni dio svake imotske priče su seljenja, seljenja i opet seljenja i tako u nedogled sve do izumiranja. Razdoblje nakon Drugog svjetskog rata, bilo je za Bartuloviće, kao i za većinu Imoćana, teže nego li sam rat. U tom razdoblju gotovi svi članovi tog plemena napustili su svoja ognjišta i potražili novi dom u većim gradovima Lijepe naše, ali i diljem Europe, a posebice Njemačke.
Zbog svih tih razloga, ionako malo pleme Bartulović, u Ričicama danas nažalost gotovo da i ne postoji. Naime, u Ričicama danas stalno živi tek jedna obitelj Bartulović-Pripuz, čija su djeca već dugi niz godina razasuta po Njemačkoj. Ostale obitelji Bartulović odnosno Pripuz žive u Zagrebu, Splitu i Omišu (Dućama). Da sve ne bude tako crno i da se upotpuni priča o Imoćanima koji nikad ne zaboravljaju odakle su došli i što su tamo ostavili, treba spomenuti da su mnogi Bartulovići/Pripuzi obnovili svoje stare domove i da često dođu posjetit taj divlji, ali toliko dragi kamen, na kojem su odrasli.
Bartulovići danas
Danas gotovo da i nema naselja u kojem se ne spominje prezime Bartulović, možemo ih pronaći kao akademike, sveučilišne profesore od Rijeke pa sve do Mostara, ili pak kao gradske vijećnike (Vinkovci i Hvar), inženjere, poduzetnike, pjesnike, slikare… Jedan od ljudi koji je proslavio prezime Bartulović, svakako je Tadija Bartulović, o kojemu su davne 1901. pisale sve hrvatske, ali i neke europske novine. Naime, Tadija Bartulović bio je fijakerist, koji je 1901. Jelačićevim trgom provozao tadašnju senzaciju - automobil s motorom od šest konjskih snaga, s namjerom da uvede prvi autotaksi u Zagrebu. Zagrebački taksisti taj dan slave kao njihov dan.
Pripremio: Ivan Bartulović