Zanimljivosti
Narodni običaji

Pripreme za proslavu pojedinih vjerskih blagdana pratila je uvijek svečarska atmosfera. Dan prije svetkovine iz skrinja bi se vadila misna roba, prozračivala i peglala, te bi se pripremala bolja i obilnija jela. incidunt nulla, vitae iaculis augue
Flora i fauna Ričičkog kraja

Flora
Biljni se i životinjski svijet u Ričicama ne razlikuje bitno od biljnoga i životinjskog svijeta ostalih sela Imotske krajine, kao ni šire dalmatinske regije, jer je razgraničenje planinske i
mediteranske makroregije osjetno tek u podnožju i na samom Zavelimu te prati granicu šume bukve i jele s planinske i šume hrasta medunca i crnograba s mediteranske strane. Inače, reljefna granica ovih dviju makroregija prati hrbat Velebita, preko Dinare, Kamešnice i spušta se dalje prema jugoistoku. Tako ćemo uz korita naših (sada mnogo kraćih ) rječica, Vrbice i Ričine susresti gotovo sve vrste, karakteristične za biljni svijet razvijen uz tokove dalmatinskih rijeka, koje dolaze iz unutrašnjosti. Vegetacijske osobitosti uz tok Vrbice, a koje prve opažamo, su mnoštvo visokih, vitkih jablana, Latinskoga imena –Populus nigra, koji su razvijeniji i viši u donjem toku ove rječice.
Izgradnjom brane i poplavljivanjem dijela ričičkog polja, nestalo je i većine ovih prekrasnih stabala, čijim smo se impozantnim visinama (može narasti i do četrdeset metara) znali tako često diviti i koje su mnogi pjesnici opjevali u svojim pjesmama. U grčkoj mitologiji jablan predstavlja dvojnost bića te simbolizira podzemni svijet. Još je jedna vrsta bogato zastupljena uz riječne tokove i vodu, tako neophodnu za život svih vrsta, a to je vrba. ( lat. Salix alba)
Kao i jablan, tako i vrba svoje korijenje pruža do vodenih tokova, a bogatu krošnju širi na sve strane, kako bi apsorbirala što više svjetla. Vrbe su poznate po svojoj dugovječnosti, a jedan takav primjerak još živi na jednoj livadi, uz mali bunar, u zaseoku „Debeli dub“, koja je starija od 130 godina. Poznata je ljekovitost vrbove kore koje se čaj koristi za ublažavanje raznih bolova i snižavanje povišene tjelesne temperature, a kupke i oblozi ublažavaju tegobe izazvane reumom i gihtom. Uz jezerca koja je stvorila Ričina, kod Sklopina i Berovišća, velike površine, nekada obrađivane zemlje, obrasle su niskom, grmolikom rakitom, također iz porodice vrba.
Uz tok je Vrbice dosta rasprostranjena i trepetljika (lat. Populus tremula), iz porodice topola –vrbovki, a koja traži pjeskovitija i aluvijalna tla. Nekada je u Ričicama bilo dosta brijesta (lat. Ulmus laevis) ili brista kako se kod nas zvao, no danas ga je teško pronaći jer je korišten kao ogrjevno drvo pa je samim time gotovo potpuno nestao s ričičkog prostora. Najbolje se razvija i raste uz vodotokove. A kao ogrjevno drvo dosta se koristila i akacija ili bagrem (lat. Robinia pseudoacacija). Prepoznatljiva je po izrazito rijetkoj krošnji i lomljivim, trnovitim granama. U narodnoj se medicini od cvijeta akacije pripremaju čajevi za iskašljavanje. Svakako valja spomenuti i rašeljku (lat. Prunus mahaleb), koja je dosta rasprostranjena na krškim područjima, i čije su mirišljave grane, našim djedovima služile za izradu lula.
Na padinama naših brda, Volijaka i Osoja, zasađene su na nekoliko mjesta, manje površine, borovom šumom i to uglavnom -crnim borom, (lat. Pinus nigra), koji uspijeva i u ekstremnijim uvjetima, a može se naći, i to samo mjestimice, i bijeli bor (lat. Pinus silvestris), te nešto običnoga mediteranskog čempresa (lat.Cupressus sempervirens).
Svakako je najrasprostranjeniji i našemu žiteljstvu najkorisniji crni grab (lat.Ostrya carpinifolia) ili crnograb.
Manje je to stablo, rijetko preko petnaest metara visine, sa u pravilu krivim deblom, tamnosmeđe ispucale kore. Služio je isključivo kao ogrjevno drvo, pa se rijetko razvijao do svoje prirodne veličine i zrelosti, jer je zarana bio okresan i posječen. Također se, ali samo mjestimično, može naći jasena, bjelogoričnog listopadnog grmolikog drveća od čije su maslinastosive kore u proljeće djeca izrađivala pišćace i zvižđe, te kljena ili makljena, koji je opet, brzo doživljavao sudbinu graba i hrasta. U Ričicama se može naći i više vrste hrasta, a najzastupljeniji je hrast medunac (lat. Quercus pubescens), zatim cer (lat. Quercus cerris) po kome je naš zaselak Cera i dobio ime, te malo, gotovo neznatno hrast lužnjak ili dub (lat. Quercus robur), koji služe isključivo kao ogrjev, a lišće, šušanj, kao prostirka za stoku. Dub je listopadno drvo koje naraste i do 4o metara visine, te živi 500 i više godina.
Po jednom je takvom rijetkom primjerku prozvan i jedan manji zaselak u Ričicama; „Debeli dub“. U posljednje se vrijeme, iz svima znanih razloga, šume sijeku sve manje pa tako i ove navedene vrste dozrijevaju do svojih prirodnih veličina i starosti, pa se sve teže u Ričicama može prepoznati ona glavna odrednica dalmatinskih brda, jer su poodavno poprimila oblik pokrivenoga krša.
Pored voćaka koje su ljudi sadili za vlastite potrebe kao što su jabuke, šljive, smokve, vinova loza, u Ričicama se može naći i dosta samoniklog jestivog bilja i voća ili onoga koje su ljudi zbog ograničenih poljoprivrednih površina kontrolirano sadili i uzgajali, a danas rastu i uspjevaju kao samoniklo kao što su: Kostela ili kostulja (lat. Celtis australis), koja izraste i do 20 metara visine, s malim, koštunjavim, jestivim bobicama. I kostulje su poznate po svojoj dugovječnosti, a stručnjaci procjenjuju da može premašiti i 400 godina starosti. Tu je i oskoruša (lat. Sorbus domestica), u primorju poznata kao brekinja, kod nas dosta rijetka, ali se nađe još pokoji primjerak. Izraste od 10 – 15 metara visine sa dosta širokom krošnjom. Plodovi su nešto veći od lješnjaka i tek ubrani su dosta trpki i kiseli. Tek poslije dužeg stajanja i pojavom prvih mrazeva postaju mekani i slatki. Plodovi su se oskoruše najbolje čuvali zatrpani u žito u kojem su brže dozrijevali i dobivali prepoznatljiv okus.
Česta je kod nas i crna murva (lat. Morus nigra), čijim smo se plodovima također rado sladili. Plodovi murve jagodasta su oblika i beru se od lipnja do kolovoza.
Mogu biti bijele i crne boje, pa odatle i naziv bila i crna murva, odnosno bijeli i crni dud. Bijela se murva razlikuje od crne po boji ploda, višem stablu, glatkim nenazubljenim listovima te po sastavu. Zdrav i ukusan plod od kojega se mogu proizvesti ukusni sirupi i likeri. U narodnoj medicini sirup od ploda crne murve koristi se kod visoke temperature te za regulaciju stolice. Orah (lat.Juglans regija) oras, je svoje latinsko ime dobio po najmoćnijem rimskom bogu Jupiteru, a Grci su ga smatrali kraljevskim drvetom. Rimljani su orahom liječili trovanja gljivama i otrovnim biljem, pa su ga svuda gajili te donijeli i nama. Kod nas se oras oduvijek koristi prvenstveno za kolače. Od orasa su vještiji proizvodili rakiju orahovicu i liker. Od zelenih oraha jača korijen kose, a orahom se služe i za bojenje kose.
Posebna slastica čijim smo se plodovima u hladnim zimskim danima posebno radovali. Orah je, kako neki kažu, mastan preko svake mjere! Ove nezasićene masne kiseline vjerojatno su razlog preporuka narodne medicine trudnicama da jedu orahe kako bi se mozak djeteta dobro razvijao.
Narodna ga medicina preporučuje za ublažavanje želučanih smetnji (gastritis), ali i za tjeranje glista. Lješnjak (lat. Corylus avellana), kojega osobito nalazimo uz Vrbicu čiji je plod po sastavu veoma sličan orahu, iako nešto manje mastan i kaloričan, a važna je namirnica makrobiotičarima i vegetarijancima. U narodu se plodovi lješnjaka preporučuju za uklanjanje žgaravice: 3 do 4 ploda treba dobro prožvakati i problem je riješen. Zanimljivo je da u nekim krajevima Hrvatske (poglavito Istra) rese lješnjaka narod suši, melje i pridodaje običnom brašnu za kruh.
Bajam, badem (lat.Prunus amiddalus) je također u naše krajeve stigao s Rimljanima, kao i oras, i udomaćio se uzduž cijele obale i dalmatinskog zaleđa. Slično orahu i lješnjaku, plod badema bogat je uljem (54 posto sadržaja), a i u svemu ostalome sličan je njima. Koštunjavi se plodovi badema koriste za spravljanje kolača, slastica i pića.
Gorki se bajam koji sadrži otrovnu supstancu amigdalin, karakterističnog mirisa, u narodnoj medicini koristio za bolesti bubrega i slezene, ali i kao sredstvo za smirivanje ili jačanje, osobito bademovo mlijeko.
Tu su još: trnine, kupine, glog, drijen (drinika), a može se pronaći i ljekovitih trava kao što su kadulja, vrijesak, pelin, trava iva i druge.
Fauna
Kada spomenemo životinjski svijet u Dalmaciji, a samim time i u Ričicama, prvo čega se sjetimo su tanka, do metar dugačka, gmizava stvorenja, -zmije. U Ričicama uglavnom obitavaju tri vrste ovih gmazova, a svakako najpoznatiji među njima, te ujedno i najotrovniji je obični poskok,(lat. Vipera ammodytes).Oduvijek su ljudi zazirali i posebno se plašili ove zmijske vrste, čak vjerujući da skače, pa su susreti s njom, uglavnom završavali bijegom onih manje hrabrih ili bi, što se češće događalo, bliski susret s čovjekom zmija platila glavom. No stručnjaci koji se bave herpetofaunom tj. vodozemcima i gmazovima dokazali su da poskok ne skače, što se ponekad ljudima učini, zbog načina držanja glave ove otrovnice. Ugriz poskoka može biti smrtonosan za čovjeka, ali i za domaće životinje, ukoliko se odmah ne pristupi liječenju. Odrasli su prosječno dugački od 60 do 80 cm, mužjaci su nešto duži od ženki i mogu narasti do 100 cm. Jedina je istočnoeuropska otrovnica koja ima rošćić na nosu. Tijelo im je relativno debelo. Mužjaci su sivkasti, ženke su smeđe, sivosmeđe ili crvenosmeđe. Na leđima je tamno crna, ili smeđe-crna linija koja tvori cik-cak šaru (ne mora biti kontinuirano spojena). Samo je u rijetkim slučajevima šara blijeda ili kao crta. Trbuh je rozi, sivkast ili pjegast (tamno).
Donja strana repa može biti crvena, narančasta, roza, zelena, žućkasta, dok leđne ljuske imaju specifičan greben. Ženke rađaju žive mlade od 4-15 komada dugačkih od 15-18 cm krajem kolovoza ili u rujnu. Od prvih minuta života u "vanjskom" svijetu mladi poskoci imaju otrov.
Tu je i riđovka (lat. Vipera berus) ili šarulja kako je nazivaju Ričičani, također otrovnica, čiji je životni prostor najčešće kakva šikara ili gustiš niskog raslinja. Odrasli su obično dugački oko 65 cm, a mogu doseđi dužinu i do 90 cm. Ženke su veće od mužjaka. Riđovka koti žive mlade i to čak do 20 malih zmijica. Uglavnom je smeđe boje s tamnom cik-cak prugom uz duž leđa, a ima ih i jednobojnih, bez šara (crnih ili crveno-smeđih). To su plašljive i plahe životinje, koje nikada neće prve napasti čovjeka ili životinju, tek kada su ugrožene, brane se svojim opasnim i ubojitim oružjem. Kod ljudi ugriz izaziva bol, oticanje, razaranje okolnog tkiva, u kasnijim se fazama javlja mučnina i povraćanje. Zdravim odraslim osobama ugriz ove otrovnice nije opasan po život, ali se ipak preporuča liječnička pomoć. Inače su sve zmije mesojedi, te se hrane žabama, ribama, punoglavcima, miševima, puževima ptićima, drugim zmijama, gušterima, pticama, raznim kukcima itd.
Treća i veoma česta zmija je bjelouška (lat. Natrix natrix), neopasna, te se najčešće zadržava u gustoj travi, uz vodu, vrebajući žabe i druge vodozemce. Prosječno velika 150 cm, ali može narasti i do 2 metra dužine. Ženke su veće i deblje od mužjaka. Odrasli primjerci imaju okruglastu glavu, okrugle zjenice. Boja im vrlo varira od crno-siva, tamno plave, smeđe do maslinasto sive, a često su prisutne crne pjege, i svjetle pruge. Mnogi primjerci imaju dvije žuto ili narančasto bijele pjege (nekad crne) iza glave. Ženke ove zmije polažu prosječno 30-40 bijelih jaja koja se zalijepe zajedno i nabubre pa su krajnje veličine od 2 do 4 centimetra. Inkubacija traje 6-10 tjedana i kada se izlegnu mladi su dugački od 14-22 cm.
Po pričanju starijih mještana i opisu jedne zmijske vrste, moguće je da su susretali, te da se tu pojavljuje i karakteristična crvenkrpica (lat. Elaphe situla), također autohtona dalmatinska vrsta. Od pamtivijeka su ljudi mistificirali zmijski rod i njihov život, te im, sasvim neopravdano, pripisivali razne, ponekad i nadnaravne moći. Zmije su smatrane utjelovljenjem samoga vraga, čemu je pripomogao i biblijski događaj, o susretu Adama i Eve s vragom, u Edenskome vrtu.
( Poznata je i priča o zmiji, koja je ispila dva sunca, a treće je svojim tijelom zaštitila lastavica, te nas tako spasila vječne tame.)
Iz obitelji gmazova u Ričicama obitava i obični zelembać (lat. Lacerta viridis), a nakon obilnijih proljetnih kiša iz mulja i blata vodenih rukavaca Vrbice i Ričine, znao je izići i šareni daždevnjak,(Lat. Salamandra salamandra), prepoznatljiv po blještavo crnoj boji s velikim žutim pjegama.
Iz porodice gušterica nama je najpoznatija tzv. livadna gušterica (lat. Lacerta agilis), sivo-smeđih leđa s crnim i bijelim pjegama, te zelenkastog trbuha. Za razliku od livadne gušterice, koja nosi jaja, živorodna gušterica (lat. Lacerta vivipara), koti 5-10 živih mladih, te je odozgo smećkasta, crvenkastog trbuha, s crnim pjegama.
Od nekoliko desetaka, u svijetu poznatih žabljih vrsta, u ričičkim potocima, i na livadama susrećemo uglavnom tri vrste. Prva je smeđa žaba krastača (lat. Bufo bufo), ili divija žaba, kako je ljudi nazivaju, smeđa žaba (lat.Rana arvalis) žaba zapuvača, s karakterističnim žutim trbuhom, te mnogo poznatija i zanimljivija zelena europska žaba (lat. Rana esculenta), ili pitoma žaba, čiji su kraci, bogati bjelančevinama, proteinima, a poglavito kalijem često bili na jelovnicima mnogih Ričičana. Uglavnom je to bio obrok iz nužde, a sam je lov ovih žaba djeci pričinjavao užitak i zabavu.
Na našim njivama i vinogradima susrećemo nekoliko vrsta puževa, a svakako najpoznatiji i kod nas jedini jestiv je vinogradarski puž (lat.Helix pomatia), pitomi spuž. Skuplja se u proljeće i to od druge polovice travnja do sredine svibnja, obično nakon kišnog perioda, kad iziđe sunce, tada i oni izlaze iz svojih skrovišta. I ova je vrsta puža bogata proteinima, a od minerala najzastupljeniji je kalcij, željezo i magnezij.
Najzastupljenija i najbrojnija ptičja vrsta u Ričicama su svakako velike, sivo crne kriještalice -vrane (lat. Corvus corone) iz porodice crnih vrana (lat. Corvidae). One su ujedno i najinteligentniji predstavnici svijeta ornitofaune, jer su uz neke egzotične vrste papiga, jedine ptice koje se znaju poslužiti i oruđem da dođu do željene hrane. Tu su još i njihovi bliži, nešto sitniji srodnici -čavke (lat. Coloeus menedula), redoviti posjetitelji zasijanih oranica, te svrake, također iz porodice vrana.
Danas sve rjeđe iznad ričičkih kuća lete, nekada brojni jastrebovi kokošari (lat. Accipiter gentilis), koji su zadavali dosta glavobolje stanovništvu, odnoseći kokoši i piliće, a sve se rjeđe viđaju i vjetruše (lat. Falco tinnunculus), iz porodice sokola, koje zbog sve manje prirodne hrane pronalaze nova staništa. Vjetruše su one ptice za koje smo bili uvjereni da stoje u zraku. One su doista, zbog specifične građe svoga tijela, sposobne uhvatiti topli, uzlazni, zrak i tako gotovo nepomično lebdjeti, tražeći hranu. U dupljama starih vrba i trepetljika još obitavaju obične sove (lat. Strigidae), a mogu se naći, premda su i one rijetke,-kukuvije drijemavice (lat. Tyto alba), te sova ušara (lat. Asio otus). Ćuk (lat. Aegoliusfundereus) je također iz porodice sova. To je ptica koju rijetko možemo vidjeti, ali ju svakako čujemo kako se u noći glasa svojim karakterističnim jednoličnim ćukanjem.
Divljeg goluba (lat. Columbia livia), još možemo vidjeti kako u manjim jatima oblijeće oko njiva i oranica. To je tzv. golub pećinar.
Jarebica kamenjarka (lat. Alectoris graeca) je gotovo potpuno istrijebljena u Ričicama, jer je oduvijek bila dobra meta, kako registriranih, tako i onih drugih lovaca.
Od ostalih ptičjih vrsta valja spomenuti,- drozdove, sjenice, ševe, žune, te veoma elegantne i zanimljive u svojim pokretima –pastirice (lat.Mota cilidae), neizostavne pratiteljice stoke na ispaši.
Teško je decidirano tvrditi za neku ptičju vrstu je li ona štetočina ili ne, ali vrapce (lat.Passer domesticus) gotovo sigurno možemo svrstati u tu kategoriju. Teško ih je, gotovo nemoguće istjerati iz zrelih vinograda, u kojima nanose goleme štete. To je ujedno i najrasprostranjenija ptica na svijetu, obitava i susreće se na svim kontinentima.
Od ptica pjevica svakako valja spomenuti crnog kosa (lat. Turdus merula), koji živi u prirodi, ali se snalazi i u gradskim parkovima, vrtovima te u blizini ljudi, pokazujući tako svoju prilagodljivost i manju osjetljivost od drugih ptičjih vrsta. Posebno nam često podari, umilnu ugodu uhu, u toplim, ljetnim noćima, do sada nenadmašan pjevač -slavuj (lat. Luscinia megarhynchos).
Oprezna i plaha ptica. Jednolično je smeđ s crvenkasto-smeđima repom, a drži se dobro skriven u grmlju. Češće se čuje nego vidi. Pjeva iz gustog raslinja, najčešće noću, ali i danju; glasno, prekrasno pjevanje.
Od ptica selica, koje se gnijezde u našim krajevima, valja spomenuti barem tri vrste. Kukavica (lat. Cuculus canorus) je ptica koju su zaista rijetki imali prilike vidjeti u prirodi. Velika je kao čavka, te ima nešto vitkije tijelo. Rep dugačak s crno-bijelim pjegama, a na trbuhu ima poprečne crno-bijele pruge.
Ona ne pravi gnijezda, a jaja nese u gnijezda različitih vrsta. Njezino glasanje ljudi nisu nikada voljeli čuti u blizini svojih kuća, smatrajući je vjesnikom nesreće, ali je uz čvorka (lat.Sturnus vulgaris), prvi vjesnik toplih, ljetnih dana. Od mnogih napasti kojima su izloženi vinogradi u zrenju, ova mala ptica udružena u velika jata može nanijeti značajne i nepopravljive štete.
Lastavice (lat.Hirundinidae) su porodica ptica koja pripada redu vrapčarki, a koje je narod oduvijek, na neki način uzdizao iznad ostaloga ptičjeg roda, smatrajući ih gotovo mitskim i božanskim pticama, upravo zbog one priče o zmiji i tri sunca. Glavna prepoznatljivost ovih ptica je njihova prilagođenost lovu za hranom u letu: Veoma vješto kukce hvataju u zraku. Tijelo im je vitko, a krila uska. Kljun je kratak, a grkljan mogu široko otvoriti. Porodica obuhvaća 75 vrsta. Oblik repa im je vrlo specifičan i po njemu su dobili ime razni predmeti, pa i vrsta leptira; lastin rep.Svakako da je lastavica važna karika u prirodnome hranidbenom lancu, kao i mnoge druge ptice, te da je i ona božje stvorenje, kao i sve živo i neživo na ovo našemu planetu, ali ništa više, niti manje od toga. Još jednu pticu iz porodice lastavica susrećemo oko naših kuća a to je piljak, (lat. Delichon urbica). Kao i lastavica gnijezda od blata pravi u štalama, pod balkonima i gredama kuća.
Lisica, (lat. Vulpes vulpes) ne nosi bez razloga i naziv lukava lija, jer njenom lukavstvu i umijeću da dođe do željene hrane, malo koji lovac može konkurirati. Kad bi svojim karakterističnim skričanjem poremetila noćnu tišinu, ljudima je to bio uvjerljiv podsjetnik da dodatno osiguraju i bolje zatvore kokošinjce, jer je poznato da je lisica pravi ljubitelj pernatih životinja. Lisica je naš najpoznatiji i najrasprostranjeniji predstavnik porodice pasa. Dugačka je oko 80 cm, visoka 45-50 cm, a njen kitnjasti rep dugačak je 40 cm. Težina joj je 6-10 kg. Cijelo tijelo joj je pokriveno dlakom žutocrvene boje, koje je ispod brade, grla i po trbuhu bijele boje, a tabani i njuška su joj crni. Neke lisice imaju katkad djelomično crni ili sivi plašt na leđima. Lisica je autohtona divljač koja je kod nas najviše proganjana i zatirana, ali ju je gotovo nemoguće uništiti jer ima nevjerojatnu sposobnost održavanja vrste. Manjak se nadoknađuje većom reprodukcijom- koti se više mladih.
Za razliku od lisice, koja bi, čim se dokopa željenoga plijena, brzo nestala -tvor, (lat.Mustelidae putorius) ili džudža kako ga kod nas ljudi nazivaju, nije se tako lako dao iz kokošinjca, te se često, njegova posjeta pretvarala u pravi masakr, a nerijetko je, za noć, mogao zaklati i desetak pilića.
To je životinjica iz porodice kuna (Mustelidae ), a najbliži i najsličniji srodnici su joj europski šumski ili divlji tvor, lasica i kuna. Uglavnom dolazi u raznim nijansama smeđe boje, te s raznim varijantama tamnih i bijelih kombinacija, I jazavac, (lat. Meles meles) je nekada obitavao na našim poljima i šumarcima, ali nije poznato da je viđen u zadnjih dvadesetak godina, te je najvjerojatnije pronašao nova, hranom bogatija staništa. To je dlakava životinjica, svežder, a pripada porodici kuna (Mustelidae). Tijelo mu je kratko, snažno, zdepasto, naraste u dužinu od 70 - 90 centimetara. Rep mu je kratak, od ukupne dužine tijela na rep otpada od 15 - 20 cm. Visina mu se kreće oko 30 cm, a tjelasna masa iznosi od 15 - 18 kg, ovisno od staništa boravka i ugojenosti.
Vrlo je vjerojatno da je sudbinu jazavca doživjela i lasica, ( lat. Mustela nivalis), koja se u prošlosti mogla vidjeti u Ričicama, a danas jedino u školskim udžbenicima. To je tzv. mala lasica, a kako joj i ime govori, zbilja mali sisavac dužine 15-24 centimetra i visine do 7 centimetara.Tijelo joj je izduženo i vitko, a noge kratke. Dugačak vrat nosi plosnatu, malu, glavu. Ima crne, velike i lako uočljive, oči, dok su joj uši zaobljene. Ima pet prstiju koji nose oštre, vrlo učinkovite, kandže. Rep joj je dugačak 3 - 5 centimetara. Krzno je crveno - smeđe boje. Ispod vrata i donjom stranom tijela je bijele boje (moguće su smeđe mrlje).
Jež, (lat. Erinaceus europaeus) je veoma česta životinja na našim poljima i livadama, a može se vidjeti, najčešće u predvečerje, kako izlazi iz kakvog gustiša, u potrazi za hranom, a omiljena su mu poslastica upravo gušteri i zmije. Inače je meso ove životinje u nekim europskim državama ( Italija, Portugal), prava delikatesa. Dužina tijela im se kreće između 10 i 45 centimetara, a može težiti do 2 kg. Ježevi imaju kao vrlo učinkovitu obranu na leđima i bokovima bodlje ( neka ih vrsta ima oko 6 do 8 tisuća). Bodlje su preoblikovana dlaka, i iznutra su šuplje. Svaka bodlja ima poseban mišić koji upravlja njenim položajem. Kad su ugroženi, sklupčaju se u kuglu.
Običan, divlji zec, (lat.Lepus europaeus), je rado viđena životinjica, kako u šumarcima tako i na našem jelovniku, koju još nismo uspjeli istrijebiti iz naših krajeva!?
Zec ima tipične duge uši sa crnim špicastim vrhovima. Velike oči su postavljene stranično, tako da može gledati iza sebe bez okretanja glave. Krzno zeca je dobro prilagođeno okolini, boje zemlje s tamnijim i svijetlijim prugama, te je po tim karakteristikama pravi majstor kamuflaže. Po trbuhu boja krzna prelazi u bijelu. Može dostići težinu od 4-6 kg. Stražnje noge su mu duže od prednjih što mu omogućuje veliku brzinu i bijeg uz brdske padine.
U posljednje su se vrijeme, a naročito u toku i nakon Domovinskoga rata, na našim brdima, sve češće počele pojavljivati životinje koje ne zadovoljavaju, barem za sada, kriterije autohtonosti. U prvom je redu to: -vuk, (lat.Canis lupus), te divlja svinja, (lat. Sus scrofa), koje su nedostatak hrane i ratna događanja u susjednoj nam državi, primorala da se spuste s okolnih planina i potraže sigurnija utočišta. U posljednje su vrijeme u Ričicama i okolnim mjestima dalmatinske zagore ove životinje počele pričinjavati velike štete stočarima i poljoprivrednicima.
Svakako, da su gore navedene vrste samo djelić bogatstva biljnoga i životinjskog svijeta na našim prostorima. S njima se najčešće susrećemo, pamtimo ih, volimo ili mrzimo. Jednostavno, neizostavni su dio naše stvarnosti i življenja. Tu je još čitava lepeza trava, korova, niskog raslinja, te osebujan svijet kukaca i leptira, a evidentiranje svih ostalih biljnih i životinjskih vrsta iziskivalo bi daleko stručniji pristup, te mnogo više prostora i vremena.
Pripremio: Vinko Pavić