
Podrijetlo prezimena Pavić
Onomastika ,kao posebna grana jezikoslovlja, bavi se proučavanjem osobnih imena, prezimena i nadimaka ljudi (antroponimi), te imenima mjesta (toponimi).Hrvatska prezimena moguće je svrstati u četiri osnovne skupine: čiji si, kakav si, otkud si i što si.
U prvoj skupini su prezimena kojima se izražava krvno srodstvo, veza roditelj – dijete. To je najbrojnija skupina i u njoj najviše patronima (prezimena po osobnom imenu oca) ili, znatno maje, metronima (prezimena po osobnom imenu majke). Evo nekih od prezimena iz te skupine: Antić, Ivanić, Franić, Fabijanić, Vinković, Marković, Radić, Perić, Mirković, Nenadić i dr. Neki od metronima su: Anić, Jagić, Katić, Klarić, Mandić, Margetić, Miličić, Višnjić, i dr. Ričička starija ili današnja prezimena koja pripadaju ovoj skupini su: Budić, Dujmović, Ivanković, Jurić, Lažeta, Lekić, Lukić, Martinović, Pavić i Roso.
Prezime Pavić, kako je naprijed rečeno, pripada velikoj skupini prezimena koja su motivirana osobnim imenom rodočelnika, odnosno starješine obiteljske zajednice. U procesu nastanka ovih prezimena najprije je od osobnog imena rodočelnika (Pavao, Pave) nastajao patronim, prepoznatljivo obiteljsko ime, odnosno nadimak (Pavo). Kada se, s vremenom, to ime ustalilo i postalo znakom prepoznavanja ne samo za izravne potomke rodočelnika nego i za ostale članove šire obiteljske zajednice, stvoreni su uvjeti za nastanak prezimena. Pavić je deminutiv imena Pavao, tj. mali ili mladi Pavao. Poznata biblijska osoba Savao iz Tarza, nakon obraćenja uzima ime Pavao.
Budući da je prezime Pavić ili Pavich rasprostranjeno od Hrvatske, Bosne i Hercegovine, Srbije i Crne Gore, preko Slovenije, Austrije, Njemačke, do Nizozemske, Francuske i Engleske, tako se ono i pojavljuje u brojnim izvedenicama iz svoga osnovnog oblika, tj. latinskoga osobnog imena Paulus. Tako ćemo, ovisno o zemlji iz koje potječe, susresti inačice: Pavlen, Pawel, Pavlovsky, Paull, Paule, Pavlov, Pavelić, Pach, Pavić, itd. Motivaciju prezimena Pavić možemo prikazati na sljedeći način: Pavić ← Pavo (← Pavao).
PAVIĆI KROZ POVIJEST
Već smo u prethodnom poglavlju objasnili podrijetlo i nastanak prezimena Pavić. U ovom ćemo poglavlju pokušati odgovoriti na pitanja na koja bi većina pripadnika svakog ričičkog plemena željela imati odgovore: „Jesu li moji preci bili starosjedioci u Ričicama, ili su nakon oslobađanja Imotske krajine od dugotrajne turske vladavine (1717.) u Ričice odnekle došli? Ako su došli, iz kojega su mjesta došli?“ Nažalost, za većinu ričičkih rodova nije moguće dati pouzdane odgovore o njihovu podrijetlu jer o tomu nedostaju pisani dokumenti, ili još nisu otkriveni. Jesu li Pavići iznimka, ili pripadaju onoj većoj skupini ričičkih rodova čije nam podrijetlo još uvijek ostaje tajnom? Pokušajmo, na temelju pisanih izvora, odgovoriti na to pitanje.Iz do sada poznatih dokumenata nije moguće ustrvrditi da su Pavići bili starosjedioci u Ričicama. Dakle, u Ričice su zasigurno odnekle došli nakon 1717.
Danas postoje razne teorije o podrijetlu plemena Pavić, često i „prilagođene“ ovisno o mjestu življenja ili želji samih obitelji Pavić. Međutim, usmena predaja naše ričičke Paviće, kao i sinjske i one livanjske od prvog spomena, smješta u Sinjsku krajinu, točnije oko prostora današnjih Hrvaca, Trilja i Tijarice, a pogled u dalju prošlost se zaustavlja u „Omiškim Poljicima“, tj. u Docu ili u Srijanima pod brdom Mosor, što je najvjerojatnija i istini najbliža teorija od kuda je poteklo pleme Pavića i proširilo se po cijeloj Hrvatskoj i Herceg-bosni pa i drugim europskim državama. Kako među ričičkim Pavićima živi legenda o njihovom sinjskom, odnosno poljičkom podrijetlu, pokušajmo slijediti taj mogući trag seobe.
Po pisanju povjesničara i profesora Tulija Erbera u djelu „La contea di Poglizza“ plemići Juraj Rajčić skupa sa Jurjem Dražojevićem su između 1342. i 1350. godine bili poslani od Hrvatsko - ugarskog kralja Ljudevita I (koji je potjecao iz francuske dinastije Anžuvinaca 1342. – 1382.) u Poljica da kao „poljički banovi“ steknu povjerenje i privole ondašnje stanovništvo kako bi kasnije lakše uspostavili ugarsku vlast nad bosanskim plemstvom, jer su već tada dugoročni planovi i namjere Ugarske bili zauzeti, tj. vratiti te krajeve pod svoju upravu.
Kad je godine 1358. Hrvatsko - ugarski kralj Ljudevit I konačno potisnuo Mlečane i postigao primirje (Zadarski mir 1358.), podjarmio je Hrvatsku, Dalmaciju s gradovima Zadrom, Trogirom, Splitom i Dubrovnikom, a tako su i Poljica kojima su već, na neki način upravljali plemići Rajčić i Dražić ili Dražoević službeno došla pod njegovu upravu. Po uspostavi službene vlasti u potpunosti se doselio u Poljica Juraj Rajčić (koji je rođen oko 1320. god.) sa svojim sinovima Ugrinom i Novakom, a nedugo zatim i Dražoević (Dražić) kao i još neki drugi potomci hrvatskih plemićkih porodica koje su Poljičani tako i nazivali, tj. „kraljevskom vlastelom“, „Ugrima“, „Ugričićima“, a najčešće „ Ugarskom gospodom i vlastelom“, dok su domaći plemići sebe nazivali „didići“. Doselili su iz prekovelebitskih krajeva, (a postoje neki navodi i iz „Panonske Hrvatske“) koji su u svakom slučaju bili pod ugarskom vlašću. U Gospiću i danas postoji stara povijesna „Rajčića kula“ i „Rajčića bunari“, pa se pretpostavlja da je iz toga mjesta potekao Juraj Rajčić.
Dakle oni su i praoci hrvatskog plemstva u Poljicima, a to je „plemstvo“ uz podršku kralja tijekom kasnijih razdoblja imalo potpunu vlast u poljičkim krajevima, tj. sve do 1444. godine. “Glasnik heraldike” koji je izlazio u Zagrebu 1937. i 1938. godine u broju 3 i 4 iz 1938. godine pod zajedničkim naslovom “Stara hrvatska plemena” donosi kratku povijest plemena Rajčića kojem pripada i porodica Pavić:
„Godine 1358. Kralj Ljudevit I. postavio je za ugarsko-hrvatskog upravnika u Poljicima Juraja Rajčića. (Zadarski mir 18.02.1358.) Juraj je sa sinovima Ugrinom i Novakom doselio u Poljice iz panonske Hrvatske, te su svi njegovi potomci nosili pridjevak ugarska gospoda i vlastela. Po njegovim sinovima nastala su dva roda i to: Ugrinovići i Novakovići.
Od ugarskih potomaka Ugrinovića postale su plemičke porodice (ugarska gospoda i vlastela), od Jurja, sina Ugrina Rajčića i druge mu žene rođene Dražojević potekli su: Prvo Sinovčići (koji su poslije dobili naslov Mletačkih “Conte” a od ovih: Prvi Markići i drugi Hrankovići. Od Ugrina i treče mu žene Nižete (vlastelini Martinić iz Splita) potekli su: Dujmovići (po Nikoli Dujmoviću, sinu Dujma Ugrinovića, sina Ugrina i Nižete) Mikulić od Mikule (Nikole, sina Pavla, sina Nikole Dujmovića, sina Dujma, sina Ugrina i Nižete i sina Jurja Rajčića) Od Novakovića ostao je jedan rod i jedna porodica: Novak-Novakovići, (neki ogranci Novakovića su se preselili na otok Brač (Sumartin i drugdje) te drugi, nazvani i Perići, preselili su se na Brač i Hvar.
Od Pavla sina Novaka, sina Jurja Rajčića potekli su Pavići. Dok su konačno od Petra potekli Petričevići, a od ovih splitski Poljički plemići zvani Mandići.
“ Alfons Pavić je 1903. U knjizi “Povijest Poljica” objavio Rodovnik porodica koje svoju lozu vuku od plemića Jurja Rajčića iz kojeg je vidljivo da od Jurjeva unuka Pavla, sina Novakova, “izigjoše” Pavići među kojima je bilo nekoliko velikih knezova Poljičkih, a od njih potekoše plemići i baruni Pavići od Pfauenthala. Plemstvo kao privilegirani stalež pripada povijesti, ali činjenica da je ono bilo važan društveni i politički čimbenik daje mu pravo na spomen ove vrste.
Činjenično stanje je da je Juraj Rajčić poslan od Hrvatsko - ugarskog kralja Ljudevita I Anžuvinca (1357-1382), da uspostavi vlast nad cijelim poljičkim krajem što je vidljivo i nedvojbeno utvrđeno iz prijepisa jedne rodoslovne isprave O. Batinića o naseljavanju Jurja Rajčića i njegovih potomaka koju je Petru Škarici pri njegovu pohodu Poljicima 1883. godine pokazao i ustupio zemljoposjednik Mate Jelić iz Donjeg Doca, a koja glasi: - Ja namljan kraljev, koji bih moljen od mnogo prijatelja i vlastele poljičke, da razpišem vlastele poljičke, kako tko izhodi i od koga stabla i trsa. –Ovo su najprva stabla, od kojih su sada sva vlastela poljička: Najprvo pišem plemenšćinu Ugrinovića i Novakovića, koje su postale na ovaj način:
Budući poslan vrijedan čovjek i vlastelin gosp. Juraj Rajčić od Presvijetle krune Ugarske, da gospoduje nad svom državom u Poljicah i u okoliših, koji su oko istih. Najveće stanje i prebivanje njihovo i njihova bića bi u Spljetu. U Spljetu stojeći a s Poljici gospodujući umri u Spljetu, gdje bi i pokopan u Crkvi S. Dominika, u raki veleliepoj, koja staše u kloštru S. Kate, a sada vani pred vrati. Ostaše mu dva sina: Gosp. Ugrin i Novak, koji se zaljubiše s Vlastelom Splitskom…
Prvi sin Jurja Rajčića –Ugrin, po kome se nazvala loza Ugrinovića (koja je dala i poznatog biskupa Nikolu) ženio se tri puta i imao tri sina svakoga od druge žene; Stjepana, Jurja i Dujma, dok Novak imaše dvojicu sinova; Petrića (koji je umro bez poroda) i Pavla, od kojega su također potekli neki veleštovani poljički knezovi. Sada dolazi onaj nama najzanimljiviji dio isprave u kojoj stoji: … od Pavla izađoše Pavići, koji su i sada vlastela poljička i knezovi poljički…
Vrijedan je ovo dokaz postanka prezimena Pavić u Poljicima, koju ostaviše povjesničari, a najjasnije je istražio i zabilježio poznati poljički dobrotvor i povjesničar Alfons (Pavić) Pavich. Dakle, on je napisao knjigu Prinos povijesti Poljica koju je Glasnik zemaljskog muzeja Bosne i Hercegovine u Sarajevu godine 1903. tiskao i objavio.
Nadalje, Alfons Pavić u svojoj knjizi kaže sljedeće: „Po usmenom predanju Pavića iz Srijana bila su dva sinovca velikog kneza Jurja Pavića (1632 – 1655) prvi Pavići od kojih se jedan preselio u Ugljane, a drugi u Tijarice.“ Ako su, dakle, ričički Pavići došli iz Sinjske krajine i imaju poljičke korijene, onda su mogli doći iz Ugljana ili Tijarice, odnosno okolice Trilja. Dobar je ovo prilog tvrdnji povjesničara i dobrotvora Alfonsa Pavića o podrijetlu i prezimenu obitelji Pavić koju je iznjedrio Novak, drugi sin plemenitog Juraja Rajčića.
Podsjetimo! Petar Pavić, kao glava deseteročlane obitelji, godine 1725. dobiva nekretnine u Ričicama, a Marko Pavić, (vjerojatno Petrov brat), godine 1734. na popisu je Ričičana i Studenčana koji su također dobili određene nekretnine. Iz toga proizlazi da bi u matičnim knjigama Sinjske krajine s konca 17 i početka 18. stoljeća trebalo potražiti rađanje djece čiji su očevi Petar odnosno Marko Pavić, jer su oni već imali obitelji u trenutku dolaska u Ričice.
Za Župu Sinj sačuvana je, uz ostale matice, i nama zanimljiva matična knjiga rođenih za razdoblje 1699. – 1727. Pažljivo smo pregledali zapise iz te knjige, osim onih koji su pisani bosančicom, a njih je oko 15 – 20 %, i nismo pronašli niti jedan zapis u kojemu bi bilo zabilježeno rađanje djece čiji su očevi Petar ili Marko Pavić. Zapise na bosančici pregledao je Marko Rimac, na čemu smo mu naročito zahvalni, ali je rezultat bio isti. Nema ni traga Petru i Marku Paviću.
Za Župu Gardun sačuvane su matične knjige rođenih, vjenčanih i umrlih za razdoblje 1717. -1795. Knjige su pisane bosančicom pa je za njihovo čitanje opet trebala pomoć Marka Rimca koji je pročitao zapise iz matične knjige rođenih za razdoblje od 1717. – 1725. No, ni u gardunskim maticama nije pronađen niti jedan zapis u kojemu bi bilo zabilježeno rađanje djece čiji su očevi Petar ili Marko Pavić.
Stare matične knjige Župe Ugljane su, nažalost, uništene. No, da su i sačuvane ne bi nam bile od osobite koristi jer su se počele voditi tek od 1733., a Petar je već desetak godina bio u Ričicama. Zakjučimo! Predaju o sinjskim korijenima ričičkih Pavića nije moguće ni potvrditi niti sa sigurnošću odbaciti. Ipak, Sinjski Petar Pavić, koji koncem 18. i početkom 19. stoljeća dobiva nekretnine u Sinju i njegovoj okolici, vjerojatno je ričički Petar Pavić koji 1725. dobiva zemlju u Ričicama. Upotrebljavamo izraz vjerojatno zbog činjenice da u matičnim knjigama Sinjske krajine s početka 18. stoljeća nismo pronašli niti jedan zapis o rađanju djece čiji bi otac bio Petar Pavić pa to navodi na zaključak da ričički Petar možda nije i sinjski Petar. Naime, kako je ričički Petar Pavić godine 1725. glava deseteročlane obitelji, a tada je mogao imati oko 60 godina, njemu su se svakako morala rađati djeca u vrijeme dok je još boravio u Sinjskoj krajini. A njih nismo pronašli ni u maticama rođenih ni u maticama umrlih. Sličan zaključak bi se mogao izvesti i za njegova ričičkog mlađeg brata Marka koji 1734. dobiva nekretnine u Ričicama.
No, postoji realna mogućnost da su ti zapisi iz nekih razloga izostali, ili uništeni jer su se matične knjige u to vrijeme tek počele voditi. Također, koncem 18. i početkom 19. stoljeća preseljavanja obitelji s jedne lokacije na drugu bila su uobičajena i veoma česta. Najvjerojatnije je sinjski Petar Pavić već poslije 1705. odselio iz Sinja, da bi se pojavio u Ričicama najkasnije 1717., nakon što se Imotska krajina oslobodila od dugotrajne vladavine Otomanskog carstva.
Budući ne nađosmo čvrsti pisani trag koji bi nedvojbeno pokazao kako je Petar doselio iz Sinjske krajine tako nam glavni oslonac mora biti usmena predaja koju nikada ne valja zanemariti. A usmena predaja sinjskih Pavića govori o dolasku pojedinih obitelji ovoga prezimena, pod raznim okolnostima, upravo iz Poljica tj. iz „Doca pod Mosorom“.
Usmena nam predaja ričičkih Pavića govori o dolasku „trojice braće iz Sinja“ koji su tražeći ispašu za svoja stada na području današnjih Ričica sagradili štale i kuću te uz „blagoslov“ ondašnje mletačke uprave tu ostali živjeti.
I fra. Vjeko Vrčić je u drugom dijelu monografije Imotske Krajine iz 1980. godine zabilježio ovu usmenu predaju koja se sačuvala kod Pavića o dolasku ovoga plemena „od Sinja“.
Imajući u vidu sve naprijed rečeno, osobno držimo veoma vjerojatnim da su ričički Pavići podrijetlom iz Sinjske krajine. Godine 1725.deseteročlana obitelj Petra Pavića dobiva odgovarajuću površinu obradive zemlje u Ričicama. To je i prvi pisani trag o Pavićima u Ričicama. U nastavku donosimo preslik i prijevod tog zapisa, a u zagradama komentar i pojašnjenja živućih starijih Pavića.
Zapis o dodjeli zemlje Petru Paviću 1725.
6/10 u obitelji Petra Pavića Čestica 43 – Polučak, graniči od jugoistočnjaka potok Žoaja, a od sjeveroistočnjaka državna granica. (Dio zemljišta iza današnjeg Berovišća, poplavljeno i izvlašćeno).Čestica 31 – Kukavičeva Glavica, graniči od svih vjetrova neobradivo i neplodno. (Zemljište iznad Radovića kuća. Danas ono nije u vlasništvu Pavića, jer se u starini mijenjalo s Radovićima). Čestica 32 – Kukavičeva Glavica, graniči od jugozapadnjaka isti Pavić, a od sjeveroistočnjaka Blaž Lekić.
(Isto pojašnjenje kao za prethodnu česticu). Čestica 48 – Rečene Bare, graniče od svih vjetrova neplodno i neobradivo. (I danas veći dio Donjih i Gornjih Bara u vlasništvu je Pavića. Već dugi niz godina zapuštano. Nekada su na Gornjim Barama bili i vinogradi).
Čestica 89 – Rečena Glavica , graniči od istočnjaka Ivan Maneničić, a od zapadnjaka neplodno i neobradivo. (Vrlo vjerojatno glavica prije raskršća na kojoj je danas Jukina kuća). Čestica 93 – Rečena Kod Česme, graniči od zapadnjaka Ivan Maneničić, a od istočnjaka isti Pavić. (Čestica na kojoj je danas poznata Pavića česma i prostor oko nje).
Čestica 111 – Rečena Pod Gradinom, drugih pet dijelova pripada Marku Guji, Ivanu Nuiću, Mati Dujmoviću, Grgi Landikušiću (prekriženo Bože Pavić) i Ivanu Juričeviću, graniči od sjeverozapadnjaka Blaž Lekić, a od jugoistočnjaka Ivan Parlov. (Komad zemlje kod stare „Rabotića kuće“ sagrađene na mjestu na kojemu, je prema tvrdnjama starijih Pačića, bila prva kuća doseljene obitelji Petra Pavića). Čestica 96 – Rečena Brišnica, graniči od zapadnjaka (prekriženo od sjeverozapadnjaka) Ivan Maneničić, a od istočnjaka isti Pavić. (Današjna Brisnica koja je još uvijek u posjedu Pavića).
Čestica 97 – Rečena Brišnica, graniči od zapadnjaka - sjeverozapadnjaka isti Pavić, a od istočnjaka Bože Budimir. (Isto pojašnjenje kao za prethodnu česticu). Čestica 108 – Rečeni Predivnjak, pola isti Pavić (prekriženo „i pola“) i Ante Knežević, a druga polovica arambaša Jure Pušić, graniči od sjevernjaka Bože Budimir, a od jugoistočnjaka Vid Kovačević. (Danas nepoznato).
Čestica 33– Sklopine, graniče od jugoistočnjaka isti Pavić, a od drugih vjetrova neplodno i neobradivo. (Neke obitelji Pavića i danas imaju zapuštenu zemlju u Sklopinama).
Čestica 99 – Rečeno Žborišće, graniči od sjevernjaka Josip Lekić, a od juga isti Pavić.
Čestica 42 – Rečena Luka kod Žoege, graniči od sjeveroistočnjaka državna granica, od zapadnjaka - sjeverozapadnjaka Marko Zec, a jugoistočnjaka - istočnjaka potok Žoana. (Po svemu sudeći može biti Suvaja ili Ričina. Pojašnjenje pozicije navedenog zemljišta uz potok Žoega“ i „Luka“sugerira da su to današnje „Podbilske Luke“ na kojima su nekada bile i štale. Može biti u vezi s Franom Pavićem koji se vrlo rano preselio iz Ričica u Podbilu).
Čestica 189 – Rečena Rebra u Sklopinama, graniče od sjevernjaka Josip Lekić, od sjeverozapadnjaka Blaž Lekić, a od drugih vjetrova neplodno i neobradivo. (Zemlja iznad Sklopina prema današnjim Latešićima).
Prenešeno na broj 10 druge dvije dodjele Petru Paviću. 10/
Čestica 199 – Na mjestu Solokonova Glavica, graniči od svih vjetrova neplodno i neobradivo – zemlja na ugaru. (Danas nepoznato. Po pričanju starijih i s obzirom na objašnjenje, vrlo vjerojatno se radi o današnjoj „Pavića glavica“ iza Bara, zapušteno i neplodno zemljište koje se nekada obrađivalo. Po objašnjenju pozicije današnjih Bara (Čestice 200 –Rečene Bare), Solokonova Glavica je smještena zapadno od Bara, što današnja „Pavića Glavica“ i jeste). Čestica 200 –Rečene Bare, graniče od zapadnjaka isti Pavić, a od drugih vjetrova neplodno i neobradivo – zemlja na ugaru. (Danas potpuno zapuštene ali još uvijek veći dio u posjedu Pavića).
Ovom podjelom Petar Pavić je dobio u posjed nekretnine ukupne površine 12 padovanskih kanapa, 14 kvarata i 2037 tavole, što je približno 70.000 metara kvadratnih.

PAVIĆI DANAS
Došli su u Ričice, kao i većina ričičkih plemena, nakon oslobađanja Imotske krajine od višestoljetne vladavine Otomanskog carstva. Tu se veći dio njih zadržao sljedećih osamdesetak godina. Drugi su otišli na nove lokacije, u Skopaljsku dolinu i Podbilu. I prvobitna i nove lokacije bile su im samo međustanica za nove seobe u potrazi za novim izazovima i boljim uvjetima za život.Na početku, godine 1725., u Ričicama je bila jedna deseteročlana obitelj. Godine 1806. u Ričicama je bilo šest obitelji Pavića s ukupno tridesetero čeljadi. Petnaest godina poslije, u Ričicama i Podbiloj živi također šest obitelji s ukupno trideset i dvoje čeljadi. Koliko je obitelji tada u Skopaljskoj dolini, ne znamo. Godine 1930 u Ričicama živi 15 obitelji koje nose prezime Pavić.
Godine 1948. Pavića je bilo u gotovo svim župama današnje Republike Hrvatske, pa je u Ričicama te godine živjelo 18 porodica plemena Pavić sa 127 članova, dok je 2008. U Ričicama zabilježeno 19 obitelji sa 77 članova.
Prezime Pavić je 19. prezime prema učestalosti u Republici Hrvatskoj. Sredinom prošlog stoljeća Pavića je bilo približno četiri tisuće, a do danas se njihov broj gotovo udvostručio te u Republici Hrvatskoj živi oko 7.538 osoba ovoga prezimena u više od dvije tisuće domaćinstava.
U Ričicama danas stalno živi tek tridesetak osoba koje nose prezime Pavić.
Materijal je preuzet iz knjige „POVIJEST I RODOSLOVLJE RIČIČKIH PAVIĆA“ autora Milana Lažete i Vinka Pavića