Ivan Bartulović
Ričička elegija
Zatvaram oči i slušam;Čujem vjetar kako mi šapuće
kroz šuštanje suhog lišća
što se bezbrižno šulja
po pustoj livadi.
Čujem vjetar kako viče,
migoljeći se niz rumene obraze
i pljuskajući kamene grudi,
sijedog Zavelima.
Čujem vjetar kako mi prijeti,
udarajući oronula vrata
na napuštenim, i od samoće
umornim kućama.
Čujem vjetar kako cvili,
tjerajući bijesne valove
nad zaboravljenim mostovima
potonulog Donjeg polja.
Otvaram oči i puštam Ričinu,
nek potekne niz hladne obraze
i ispere ovu bol s mojih Ričica,
koje tuguju nad sudbinom,
još jednog sinka koji će otići.
Ivan Bartulović

Kamen moje krvi
Evo me ovdje na kamenu tvrdom,krša dalmatinskog.
Evo me ovdje na kamenu tvrdom,
na kamenu imotskom,
na kamenu ponosnom.
Na tom se kamenu rodio moj djed,
od njega je učio,
kako da bude tvrd i jak,
ali ipak toliko mekan i plah,
kako da bude siv i hladan,
a ipak toliko topao da udomi cvijet.
Drevan je to kamen,
roda hrvatskoga,
ponosnog i časnog roda
što pod krunicom svetom
domovinu svoju ljubi.
Kamen je to,
sa dušom i srcem,
čvrsti kamen,
mudar kamen,
kamen moje krvi.
Ivan Bartulović

Moja Hrvatska
Na smrt pretučena i krvlju isprana,Zavisti i mržnjom uvijek gažena,
Napadana, ali nikad osvojena,
Vječno paljena ali nikad izgorena,
Na križu razapeta i čavlima izbodena,
Stoji moja Hrvatska!
U krvi obranjena i križem posvećena,
Oštricom mača zarobljena, a cvijetom oslobođena,
Potisnuta, ali nikad zaboravljena
Gažena, ali nikad pogažena
Nad krunom hrvatskog kralja utjelovljena,
Stoji moja Hrvatska!
Sinjim morem oplakana i gorama uzvišena,
U molitvama sačuvana, viteškom rukom spašena,
Od Turaka ranjavana, ali nikad ubijena,
Od Srba gušena, ali nikad ugušena,
Nad Bleiburškim poljem, u kostima zarobljena,
Stoji moja Hrvatska!
................................................
"Tamo, tamo da putujem
tamo, tamo da tugujem"
Zaista, kamo
ako ne tamo?!
Tamo gdje davno nikli su korijeni tvoji,
tamo odakle srce ne će da se odvoji.
Tamo gdje jezera krš ljube,
tamo gdje ljudi sjaj ne gube.
Tamo gdje i tuga na sreću miriše,
tamo gdje se pjesma lakše piše.
Ivan Bartulović

Tugo rodnih livada
Rosne kapljice umivaju sneno polje,Zavelim tiho šapuće,
Ričina jekom priziva Vrbicu,
Vranac luta po Volijaku,
Bistri se potoci slijevaju niz Klanac,
Zvon crkvenih zvona prožima se dolinom,
Ovčice na livadama kolo igraju…
Na tren mi se učini
Kao da se ništa promijenilo nije.
A onda zahuče samotni vjetar
I u jecaju zašaputa;
Zarasli puti dugo čekaju korake,
A napušteni domovi neumorno čeznu za toplinom,
Sve je opustjelo,
Samo je groblje prepuno.
Ivan Bartulović

Don Marinko Bilić - župnik
Pjesma u čast sv. Ivana Krstitelja
Narod vapi – sve u srce dira:Bože, čuj nas, nestalo je mira.
Prodali se narodni glavari,
A Rimljanin ropstvom nas podari.
Već dugo Te, Bože, čuli nismo,
Iskvariše Tvoje Sveto pismo.
Tvoje stado ko bezglavo luta:
Ne poznaje ni staze ni puta.
Imat, vladat, uživat u tijelu:
Ideali dans su na djelu.
Bog i duša – to su laži gole,
Budale se samo Bogu mole.
Zaharija i Elza, pravedni
Već su stari, a Bogu su vjerni:
Ljudi kažu: Nemaju poroda,
Prokletstvo je vrh' njihova roda.
Božje misli ljudske nadvisuju,
Planovi mu 'vijek se ostvaruju.
Sebi vjerne znade dugo mijesit,
U ljubavi ne da se nadvisit.
Ustrajnost je za molitvu bitna,
Božja pomoć na vrijeme je hitna.
Zaharijo, molitva ti fina,
Tvoja Elza rodit će ti sina.
Njegov glas će ići ispred mene,
Pozivat će muškarce i žene:
Spas dolazi, već je na vidiku,
Božja svjetlost – narodu na diku.
Slama, pljeva – to je ognju hrana;
Od zrnja se proizvodi mana.
Stog', narode, ostavljaj ludosti,
Priklanjaj se Jahvinoj mudrosti.
Nije važno živjeti mnogo ljeta,
Ništavna je mudrost ovog svijeta.
Obrati se savezu sa Jahvom,
Budućnost je samo žiću takvom.
Međ' ljudima prvi, o, Ivane,
Opominji svoje Ričičane.
Probij uši i otvori oči,
Svaki od nas da za Kristom kroči.
Nauči nas molitvi i postu,
Otvarat se Kristu, dragom gostu.
A za dobra djela i bdijenja,
Nek' u svakog bude više htijenja.
Božja volja, ako hoće biti:
Za Isusa i krv svoju liti.
Pa da jednom svi budemo s tobom
S desne strane, s našim milim Bogom.
Don Marinko Bilić - župnik

Vesna Knežević
Zov prošlosti
Osjetih u sebi zov prošlosti svoje,misli me nose u djetinjstvo moje.
Čuje se ganga kod Tomšinove kuće,
sastaju se momci da igraju na buće.
Djeca svoje igrice igraju,
nema toga što oni ne znaju.
Pitonjci i trlje - s mnogo veselja,
pridružuje se tome noćna pušivelja.
Na Ivankovoj livadi klis i kočić tuče,
sakrive i trasa: daj presudi suče!
Cingarela prava sa puno miline,
pa kupanje onda na Serine stine.
Opustjelo selo, na duši je rana,
sjećajuć se tih bezbrižnih dana.
I dok život stranice mi lista,
nema više ni moga djetinjstva.
Vesna Knežević

Srećko Kilić
Đavlekanje
Zagorje naše, dalmatinsko sivonavike prošle još i danas krase:
privlačne, ljudske, koje zbore živo
o rodu ovom što ovdje opstaše.
I „đavlekanje“ običaj je stari
kakvim se zove tečan govor često
kad riječi „đava“, uz čuvstvene žari
daje se glavnog činitelja mjesto.
Đavli su naši izmišljeni divi
mnogo ih „lipi“, „crni“ znade biti
uvijek nekome il' za nešto krivi
u nj mogu ući i ostati skriti.
Uz susret neki moguće je čuti:
„Di si, đava te lipi mi odnio“
ko pozdrav vedar što nikog ne ljuti
jer je i dušu duši približio.
Dijete kada u nepažnji pane
ne smije se liti plačna suzna rosa
odgovor isti, kakve god su rane
već zvoni: „Neka, kud te đava nosa!“
U crkvu ide, štuju milog Boga
i đavlekati nitko ne bi smio
višnjega zovu i usprkos toga:
„Crni te đava, dabogda, odnio“.
U zemlje strane svi odavde hode
mlade se zato rano podučava
na uvjete nove, tude ljudske rode:
„Ne đavlekaj, odnio te đava!“
U ljetu mnogi vraćaju se kući:
djeca u krilu, sreća zrači meka
ko male mazi neće valjda tući?
(ali vrag niti kopa niti ore!)
iz slatka hlada prolama se dreka:
„Đava ti, Ive, odnio sve pute
u kukuruze uteče ti krava
šta dangubiš nesritnice tute
šnjom te, dabogda, crni odnio đava!“
Srećko Kilić

Branka Lekić
Mrkov
Crn si, crnji, još crnijičelom ti se bila mrlja znoji
crn'te oči, crn griva vijori.
Vatreno ti oko crnije od noći
uspinješ se snagom kakvog moćnog diva
kas do kasa
kas do kasa
uzoranom zemljom korov neće proći
od troskoti ne osta ni žila.
Orao ti si Mrkove moj, orao
iz dana u dan
život i tvoj i moj
sunce i zemlja je, krvav je naš znoj.
Znao si ti Mrkove moj, znao
ovdi se žito sije, ovdi snovi rastu,
a zvizdan prži sve što živo lije
još jedan plug
pina ti zube zabilila bile
žedna usta stisni, gubicom zatvori
i svom snagom, još brazdu jednu
Mrkove zaori.
Znao si ti Mrkove moj
u malenu zrnu bačena je klica
otrgli smo zemlju suncu i kamenu
ovde naša raste, Mrkove šenica.
Nema dublje brazde nego li je tvoja
ni plodnije zemlje od naše oranice
nema niko ovoga Mrkova
kad zaržeš ispod Podvornice.
Branka Lekić

Pod Gradinom
Zemlje mrva,štruca kruva,
grožđe i vino,
žege i silo,
a prvo je dite a reka je sin,
di ima i suva mekšeg kruva
nego di bila sam nit' dite nit' cura,
pod Gradinom,
bosi, od zadnjega do prvoga,
pod Gradinom.
Branka Lekić

Marija Lekić Latešić
Ričice moje
To je misto u Krajini najlipše,od sela do sela lipotom odiše.
Selo naše već dugo postoji,
ričički narod nikog se ne boji.
Oj, Ričice, moje misto malo,
U tebi živit meni je drago.
Život moj u tebi mi blista
Ko jezero i Ričina čista.
Ričice – nek si selo malo,
Al' si srcu mome drago.
Marija Lekić Latešić

Josko Matišić
Pjesma o Ričicama
Da me netko za Ričice pitaja bih reka to je centar svita.
To je selo Imotske krajine
opasano sa četri planine,
A Ričina i rijeka Vrbica,
obe teku kraj sela Ričica.
Obe teku samo preko zime
pa se narod pomirio s time.
A kad dođe vrućina i žega
nesta vode nesta toga svega.
Nigdje kapi ni za živu glavu
a kamoli za napojit kravu.
Sad pustimo Ričinu i vodu
te recimo nešto o narodu.
O narodu što ga život bije
koji nikad pokleknuo nije.
Koji živi mudro i pošteno
i ne radi što je zabranjeno.
Ričičani bili su ponosni
dok su išli radit i po Bosni.
O Božiću kući dolazili
ali samo da bi prezimili.
Čim bi došle proljtne vrućine
svi odoše u ravcu Čapljine.
U Čapljni raskrsnica biše
di se radit ljudi odlučiše.
Neki livo neki desno brate
svi se jagme posa da uhvate.
Sad je došla eto takva moda
pa se više po Bosni ne oda.
Već se pošlo u Njemačku brate
manje radiš a više ti plate.
Sad se narod ponaša po gradski
čak i pruga vozi za Imotski.
Svud okolo svitle sijalice
sve odlično osim školske dice.
Jer ih nitko ne tjera da uče
ako može s dvojkom se provuče.
Bez potribe majke su u svitu
i ne vode brige o ditetu.
Sve ostalo staro i nejako
neka, neka neće dugo tako.
Još godinu dvije.
pa će opet biti kao prije.
Orat će se zemlje neorane i dizati međe razgrađene.
Josko Matišić
----------------------------------
Ovu je „Pjesmu o Ričicama“ prije više od četrdeset godina napisao gospodin Jozo Matišić - Josko, a koja je postala svojevrsna himna Ričica, i koju su Ričičani uvijek rado pjevali u svim prigodama kad bi se skupilo kakvo društvo, bilo u Ričicama ili u svijetu, a i dandanas se stihovi ove pjesme mogu čuti u prigodi kakvoga slavlja ili uz gusle.
----------------------------------

Pjesma o Ričicama 2
Ja sam rođen između stijenaRičičkoga poštena plemena.
Primorska me milovala klima
Šibale bure sa Zavelima.
Nije uvijek bilo kao sada
Jer bilo je ratova i glada.
A škrta je Ričička dolina
Nemoguće dati hranu svima.
Samo dica vridniji korpara
Imali su i kruva i para.
Druga dica koprivu su jili
Mater sritna ako nisu tili.
Mnogo ljudi po svršetku rata
Gase komin zatvaraju vrata.
Stara čeljad bila je u stanju
Po kukuruz ići u Baranju.
Oni mlađi šta su tili pare
Sve redom otišlo u zidare.
O Božiću kad bi se sastali
Neko ravnu Slavoju hvali
Neko Bosnu, neko Crnu Goru
Svoju zemlju prestali da oru.
Nešto malo posadiše loze
Smaknuše i ovce i koze.
Tu bijaše greška prekretnica
Takvu grešku prihvatila dica
I gledaju da se lako živi
Za nemarnost starci su im krivi.
Mnogima je sad odjednom glupo
Zašto ovo, zašto ono skupo.
Bit će skuplje tako mi nebesa
Bez živine bit ne more mesa.
Daj pustimo sve ovo na stranu
Spomenimo i Ričičku branu.
Još se sićan kad smo bili dica
Vjenac magle okolo Ričica.
Godinice pedeset i druge
Stigoše nam karavane duge
Donesoše nekakve durbine
I snimaju doline i stine.
Narod ne zna iz kojeg su grada
Šta li će nam učiniti sada.
Mudro reče jedna starija žena
Al' joj neću reći imena.
«To su ljudi iz države tuđe
mi nemamo takvo oruđe».
Drugog dana opet ista četa
Po Ričičkim glavicama šeta.
Saznali smo odma drugoga dana
Pravit će se u Ričicama brana.
Čekalo se dvadeset godina
Dok se poče nasipati rivina.
A slušajte šta ću vam kazati
Ričicama se brana ne isplati.
Oni čine drugima na volju
Imockom i Bekijskom polju.
Koji sad u Ričicama ne žive
Bez pitanja oštetiše njive.
Ko ne cijeni tuđu djedovinu
Taj ne voli svoju domovinu.
Josko Matišić

Vinko Pavić
Veliki ljudi
(Hrvatskim vitezovima)
Pred mojim licem prolaze noćas
Krvave sjene dječačkih lica,
Idu bez straha kroz noć u tamu,
Idu pred puške ubojica.
Pred mojim licem postaju ljudi
Baš ko da žure prerasti sutra,
Molitva i krik do neba sežu
Za neka bolja, sretnija jutra.
A oni, mali- veliki ljudi,
Pružaju milost krvničkoj ruci,
Između grijeha i jarma smrti
-Umiru sami u svojoj luci.
Vinko Pavić

Moja starica
Odavno me ne budeNježne ruke moje starice.
Ostala je ona tamo
Gdje sam slušao
Najljepše melodije djetinjstva
U šumu isklasala kukuruza
Dobrih žutih pšenica,
Dugih otkosa i usnulih livada
Na užarenom ljetnom suncu.
Ostala je ona sama
Da svojim drhtavim, starim rukama
U jalovu crvenicu unese život,
Dok nas četvero daleko od nje
Palimo svoje vatre,
I već pomalo tuđi
zaboravljamo majku
Koja nam pokloni sretna djetinjstva.
Vinko Pavić

Tvoje ruke (Ocu)
Svojim si žuljnim rukamaUdahnuo dušu
U ovaj kamen sivac.
I njega si svojom dobrotom
Dobio za sebe,
(A dobra nikada nisi imao.)
Oče moj:
- Još osjećam tvoje ruke
U našim vinogradima,
U žitu,
U kruhu našemu.
…
- Još osjećam tvoje ruke u svojoj kosi,
- Oče moj!
Vinko Pavić

Bezdan
(Mojoj materi)
Znam, da svaka Tvoja noć
Suzom slanom samoću ispire,
I svaki novi dan,
Krikom tišine povratke doziva.
- A nema više povratka,
- Ni rađanja.
Davno su pjevane zadnje uspavanke
U našim Ričicama.
Znam, da je svaka Tvoja noć,
I svaki novi dan
Sve dublji bezdan…
Vrisnem li, o Bože,
- Hoćeš li čuti moj glas?
Vinko Pavić

U rodnom selu
O - evo me opet u svom rodnom seluPred malenom kućom mojih pradjedova,
Nespokojna duša, hladan pot na čelu,
Zatvorena vrata bude me iz snova.
Koga tražim i što u pustoši ovoj,
Da li sebe sama il’ kap samilosti
Neka bolna sjeta kao hladan povoj
samoćom me bije - probada do kosti.
Kad bih barem mogo nadati se komu
Da otvori vrata moga zaborava,
Da upali svijeću u rodnome domu
I probudi tračak savjesti što spava.
Kako sam tu okom pio vonograde,
Čiste plave zore ko svečana slika,
A sada su oči, srce, um, bez nade,
I bez priviđenja voljenoga lika
Vinko Pavić

Povratak II
Vraćam se opet u rodno selo,- Jesam li stranac, htio bih znati?
Čudna mi slutnja prožima tijelo,
- Tko će me tamo prepoznati?
Na brijegu stoji crkvica stara
Pored nje škola ista kao prije,
Čuje se sveta pjesma s oltara
Ko da se ništa promijenilo nije.
Naviru tako djetinjstva slike,
A svaka boli ko teška rana.
Život često ne pruža prilike,
Sve više noći, sve manje dana.
Jer ja nisam sada kao prije,
Mnoge su me preplavile mijene,
Noću mi se kobna bolest smije,
- Pred vratima plešu smrtne sjene.
Vinko Pavić

Ričice moje
Ričice moje, - tamo - daleko,Kamen i sunce, majčino mlijeko.
Prašnjava cesta i pogled s Klanca
Teški koraci konja Vranca.
Starac za plugom, - ledina tvrda,
Mjesečev pejzaž sridnjeg brda.
Malena škola i dječja vika
U glavi košmar, miješanje slika.
Kako je bilo, kako je sada
U duši tinja strepnja i nada!?
Stari se most igra pod vodom,
Drežanj ljubuje s nebeskim svodom.
Ja samo gledam, zanesen, tako,
Volijak zelen, - priča mi kako
Nikoga nema, vrijeme ga guši,
Kako prkosi buri i suši.
Tu, - gdje je bila mlinica stara
Sada bez žita, bez mlinara,
Narastao korov, drača i trava,
Pod trulim pragom riđovka spava.
Došao sam dovde i ne znam kako,
Pa tu sam molio, volio, plako;
- A ispred crkve svetoga Ive,
Naši najdraži vječno žive.
- Je li to slika novoga vijeka,
Ili moj umor, težak, - bez lijeka?
Ričice moje, - tamo - daleko…!
Vinko Pavić

Balada o lipoj Mari
Ovo je priča o lipoj Mari,Poštenoj curi iz našeg sela,
Možda se sjećaju naši stari
Očiju crnih i znojna čela.
Visoka, vitka, crna kovilja,
Obraza čistih, bijeli lancuni,
Laka ko lahor, ko stručak smilja,
Ko kap na dlanu, ko dah na struni.
Mara je rasla tiho, u sjeni
Mlađih sestara i puno braće,
Kako su često pričali njeni
Otac i majka (za Maru) da će
Udat je na lipo u Donje polje,
Tamo već bogata ženika ima,
A onda za sve bit će bolje,
Samo nek´ prođe još ova zima.
Zime su tekle ko hladne vode,
Marin je ženik našao drugu,
Prilika brzo dođe i ode,
Mara je teško skrivala tugu.
I sve je teže bilo u kući,
Čeljadi puno i svi na kraču,
Mlado joj srce htjelo pući,
Sklupčano u grč, u kamen, draču.
---------------------------------
A Maru nitko pitao nije
Što ona u svom srcu krije.
---------------------------------
U noći kad bi ostala sama
Suze joj bile jedine druge,
Molila Boga da je ne slama
Težački život, satkan od tuge.
Težak je život činio svoje,
Nije joj skidao tugu s lica,
Seoske babe, što sudbu kroje,
Počele šaptati – usidilica.
Jedne je zime hladnoća stegla,
Bilo je snijega, pričaju ljudi,
Lipa je Mara u krevet legla
Sa čvrstom željom da se ne budi
Zaspale zauvijek oči snene,
Život u selu na tren je stao;
Bijeli šudari, sablasne sjene,
Tvrdi je kamen proplakao.
Obukli na nju haljinu bijelu,
Raspleli kose, ko za vjenčanje.
Zvona su tužno javljala selu
o jednom mladom životu manje.
Nema je više jutrom na česmi,
Gdje odu svira dah povjetarca,
Još samo živi u mojoj pjesmi,
I srcu jednog umornog starca.
Vinko Pavić
