Zanimljivosti
Igre naših starih
Pujsa mujsa
Dokona baka zabavljala bi unuče tako da bi mu, kad bi plakao, uzela ručicu u svoju ruku, a drugom bi ga lagano po dlanu udarala i govorila:“Pujsa, mujsa,
di si bila,
na babinu piru,
šta si radila,
pila vina,
je si l' meni ostavila
jesam,
di,
u tikvici na polici.
Dođe miš,
prde miš,
pade tikva,
proli se vino.
Pujs, pujs mujse!”

Rugalica plačljivom djetetu
Revi, revi magare,Sutra će mo na bare.
Zakla baba junicu,
dade malom guzicu
i guzno crivo
da mu nije krivo.
I stare gaćetine
da otare baletine
Revi, revi…

Na pitonjke
Sastanu se 2-3-4 curice, svaka sebi nađe po 5 piljaka (okrugla kamenčića) veličine franje ili omanjeg okruglog bombona. Igra započinje tako, da curica stavi na zemlju jedan piljak, zatim uvis baca isto jedan piljak i dok se bačeni slobodnim padom vraća k zemlji onaj na zemlji uzme, raširi dlan i na nj dočeka onog koji pada, tako se u šaci nađu dva piljka. Ovim je jedna radnja s uspjehom završila. Sada na zemlju stavlja dva piljka, a jedan baci u vis dok ovaj pada, sa zemlje uzme oba raširi dlan i na nj dočeka onog u padu, sada na dlanu ima tri piljka. Potom stavlja na zemlju tri piljka jedan baci u vis dočeka padajućeg tako se nađu u rucu 4 piljka. Poslije uspjele vrste 3 piljka na zemlji, stavlja 4 na zemlju, te ako uspije dignuti 4 piljka sa zemlje i petog uhvatiti iz zraka igru je cura potpuno zadovoljila. Igra se gubi i djevojka prestaje dalje izvoditi čim prvi put ne pokupi ostavljene piljke na zemlji ili onog iz zraka ne uhvati na dlan. Tada iza nje nastavlja sljedeća i dalje redom ostale. Igra “na pitonjke” koliko oku odraslog izgleda primitivna, ipak ima sadržaj pozitivnog odgoja, jer ovom igrom razvija spretnost, snalažljivost, okretnost, ocjenu udaljenosti i prostoru I razvijanje vještine ruke, pa i takmičarski duh. Slaba strana ovakve zabave bila je sjedenje na goloj zemlji ili klečanje i zanemarivanje zdravstvenih i higijenskih navika.
Igra klisa i koca
Igra klisa i koca nije bila baš česta, jer nije toliko ni zanimljiva. Za igru je bio pripremljen jedan štapić potanji i jedan praljak 15-20 cm, zatim se iskopa rupica za igru. Igra se tako da se praljak stavi u rupicu zatim se štapićem udari po kraju praljka koji obično skoči. Iza toga opet se udari po jednom kraju praljka, ako praljak skoči opet ga se udari i ponavlja se dok jednom ne skoči. Kad ne skoči prestane taj igrač, a nastavlja drugi ponavljajući kao onaj prvi. Punti se zbrajaju po tome koliko puta skoči praljak u igrača. Igra se nastavlja dok ne dosadi.
Cingarela
Cingarela je igra veoma slična današnjoj igri koju djeca nazivaju “škola“.Ova se igra najčešće igrala na gumnima ili čistoj goloj zemlji bez trave.Na zemlji bi djeca komadom šćapa nacrtala pravokutnik, kojega bi onda podijelila na osam, otprilike jednakih kvadrata, i to po četiri u dva reda. Ovu je igru moglo igrati dvoje troje ili više protivnika, a mogla se igrati i u parovima.
Najvažnija je u svemu tome bila glatka okrugla ploča promjera od pet do deset centimetara, te dobra i tvrda obuća.
Razlika između cingarele i škole je u tome da se u cingareli pločica gura, iz jednoga u drugo polje jednom nogom, dok druga mora biti podignuta te ne smije dodirivati tlo, dok se u školi ona uzima iz polja i dalje prenosi rukom, također kaskajući na jednoj nozi. Kad bi se odredio redoslijed igranja, igračica bi ubacila ploču u prvo polje i odatle krenula smjerom kazaljke na satu. Morala je stati na jednu nogu i tom bi nogom gurala ploču iz jednoga u drugo polje, dok ne prođe svih osam polja. Ako bi, gurajući ploču, ona stala na crtu između dva polja ili izišla izvan okvira cingarele, igru je preuzimala druga igračica. Također se tijekom igre nije smjelo osloniti na drugu nogu, niti stati na crtu. Ako bi igračica načinila neku od ovih grešaka ona je propala i igru je morala prepustiti drugoj igračici.
Ako je jedna igračica uspješno prošla prvi krug onda bi ploču ubacivala u drugo polje, pa treće, četvrto i tako redom dok ne bi odigrala cijelu cingarelu.
Kad je bez greške odigrala sva polja, igračica bi stala uz crtu, leđima okrenuta cingareli, te preko glave nastojala ubaciti ploču u jedno polje. U koje bi polje ploča pala tu bi ona ucrtavala svoj znak, što je bilo veoma bitno za daljnji tijek igre, jer su protivnici kasnije morali preskakivati zajedno s pločom tuđe osvojeno polje. U svojemu bi polju igračica mogla stajati s obje noge i odmarati bez posljedica.
Pobjednik je cingarele bio onaj tko bi na taj način osvojio najviše polja.
Stariji su naročito bili protiv ove igre, jer se na taj način uništavala, ionako oskudna obuća.
Rijetke su bile igre u kojima su ravnopravno mogla sudjelovati muška i ženska djeca. Tek su se formiranjem stalne područne škole i dolaskom učitelja počele pojavljivati i takve igre.

Šijavica
Malo je glava, mislim na odrasle muškarce, i danas u Imotskoj krajini, da ne zna igrati šijavice. U našem Primorju šijavicu zovu kraće “mura”. Šijavica je igra muškaraca, a ženske, osobito u ranija vremena, nisu smile ni gledati kako muškarci igraju jer bi im netko mogao prišiti termin “muškara”, što bi im smetalo boljoj udaji. Riječ šijavica nastala je od malo iskrivljene talijanske riječi sei - u hrvatskom jeziku šest. Za ovu riječ sei u igri, zbroj šest prstiju (od dva igrača) udomaćila se riječ šije. I kako se u igri šijavice veoma često među igračima nađe (u oba igrača) šest prstiju i zvanje riječi šije - stoga se igra prstiju nazivala šijavica. Za sve moguće zbrojeve prstiju u toku igre (od dva do deset) u šijavici se upotrebljavaju termini talijanskim jezikom i to: za zbroj dva prsta (na stolu) igrač zove (glasno) do = dva, tre za tri prsta, kvatro za četiri, cinkve za pet, šije za šest, šete za sedam, oto za osam, nove za devet i tuti za deset prstiju - što u prijevodu znači svi (a ne deset). Inače, u talijanskom jeziku za deset se kaže dieci. Standardna igra je od četiri igrača (dva s jedne, a dva s druge strane stola za kojim igraju). Rijetko zaigraju dvojica - jedan protiv drugog. To se događa za šalu ili iz nekakvog inata. Rjeđe se zaigra u šestoricu po trojica sa svake strane stola. U šest se obično zaigralo na silu u prostranoj kužini, koji bi htjeli igrati, nek se o njima sutra po selu govori. Curama nije smetala velika vika i galama, dapače u takvoj gužvi i atmosferi može u mraku s više momaka šapnit koju besidu, a sutra ima šta pričati, koliko ih bijaše na silu. U selima su se znali bukači šijavice, tako su se znali i oni koji nikad nisu na silima i gostionima zaigrali. Iako su seoski bukači šijavicom gubili i imovinu i zdravlje (igrali bi satima “u goloj vodi” u potpunom transu), kao u svakoj zaostaloj sredini, neigrači se nisu cijenili. Ove zadnje cure bi s apetitom u gangi izrugivale:Koji momak ne zna šije - šete,
Podajte mu igle neka plete!
Pripremio: Ante Brnas

Neka puca…
Skupina bi djece posjedala u krug i svatko bi za sebe odabrao naziv kakva oružja. Npr. Ante bi bio pištolj, Mate – top, Jure – puška itd. U sredinu bi postavili kakvu loptu, u ono je vrijeme to bila krpenjača, a jedan je od djece bio prozivač, te je on stajao sa strane i nije aktivno sudjelovao u igri. Prozivač bi zapovjedio ovako: Neka puca, neka puca, (a ovi su svi napeto iščekivali čije će ime biti prozvano) npr. -top. Onaj tko je za sebe odabrao ime – top, brzo je dohvatio loptu i njome nastojao pogoditi nekoga iz skupine. Koga bi pogodio loptom taj je ispadao iz igre. I sve tako dok ne bi ostao samo jedan i taj je bio pobjednik.
Igra na franje
Tko je imao više ovih predivnih, šarenih, staklenih kuglica, (neko je vrijeme bilo i keramičkih) bio je i važniji, a tko je njima dobro gađao, taj je bio glavni u društvu. Svrha je bila, naravno, pogoditi protivničku franju (netko je franje zvao i pikulama), te bi istu pogotkom, najčešće i osvajao. Za dobar izbačaj ili gađanje, franja se držala između srednjeg prsta i palca, te bi se naglim trzajem palca izbacivala u željenom smjeru. Neki su se dječaci toliko izvještili u gađanju franja da su bez velikih teškoća mogli pogoditi protivničku i na udaljenosti od preko dva metra. Ne sjećam se da je u ovoj igri bilo nekih striktnih pravila, osim onoga famoznoga najavljivanja gađanja, pa je moguće da se u drugim selima i drugačije igralo.Za početak igre (igrala su najčešće dvojica, jedan protiv drugoga, a moglo je biti i više sudionika) izdubili bi u zemlji manju rupu, možda desetak centimetara duboku i isto toliko široku koju smo još zvali i trat. Stali bi sudionici u igri tri do četiri metra od trata i po unaprijed utvrđenom redoslijedu prvi bi igrač bacanjem nastojao svoju franju što više približiti ili ubaciti u trat. Slijedeći i svi ostali, ako je bilo više igrača u igri, su morali dobro odmjeriti mogu li prvim bacanjem svoju franju približiti tratu bliže od ovoga prvoga. Ovaj je dio bio veoma važan jer je prednost prvoga gađanja imao onaj igrač čija je franja bila bliža, ili u tratu.
Zato bi drugi igrač, ako je procijenio da ne može biti bliži, franju bacao nasumce, tamo gdje je bio siguran da ju ovaj ne može pogoditi, a tako i svi ostali. Važno je da je gađanje protivničke franje uvijek izvodio onaj igrač čija je franja bila bliža tratu, na način da je svoju najprije uvaljao u trat, a onda izvodio gađanje. I tako su se igrači nadmudrivali u bacanju i «bližanju» sve dok jedan ne bi procijenio da može pogoditi protivničku franju. Gađanje je najavljivao riječima; artuture – kastoš – čvenk! Etimologija mi je ovih izraza nepoznata, ali je to otprilike značilo da pogodak vrijedi kotrljanjem, od odbijanca, slučajan pogodak franje trećega igrača, te u slučaju da se njegova franja otkotrlja bliže tratu, opet ima prednost gađanja.
Ukoliko nije najavio gađanje slučajan se pogodak ne bi uvažio. Samo se gađanje moglo izvoditi iz stojećeg položaja ili na način da se od ruba trata odmjeri jedan pedalj i ruka kojom se vrši gađanje mora biti u dodiru s palcem ruke kojom je odmjeren pedalj. Dok je protivnička franja bila pogođena time je najčešće bila i izgubljena, jer se uglavnom igralo «za ozbilj» o franje, a veoma rijetko «za šalu». Ostali su nastavljali na isti način sve dok je bilo franja i volje za igrom.

Igra trlje
Danas postoje razne inačice ove ili slične igre, pa i poznata igra "mlina" koja se također igra u dvoje, ali sa šest figurica. To je jedna od društvenih igara koja se dosta dugo održala, a još ju i dan-danas djeca ponegdje zaigraju. I odrasli su se znali rado upustiti u ovu igru, jer je trajala kratko i nije iziskivala nekakve nedostižne rekvizite, kao ni umni i fizički napor. Na komadu papira, na stolu, a najčešće na zemlji iscrta se jedan kvadrat dimenzija otprilike 20 x 20 cm, koji se opet podijeli na četiri manja kvadrata, a suprotni se kutovi ovoga osnovnog kvadrata povežu dijagonalno. Svaki igrač (igraju dvojica) za sebe bira po tri kamenčića, ili kakve tri druge figurice,(a igralo se i zrnima kukuruza, graha, hrastovim šiškama, orasima) te počnu naizmjence postavljati svoje kamenčiće na krajnje spojne točke nacrtanog kvadrata ili u sami centar nastojeći rasporedom svojih kamenčića stvoriti niz od tri, bilo po vodoravnim crtama, okomitim ili po dijagonalama osnovnog kvadrata. Kad svaki igrač tako naizmjence postavi svoje kamenčiće na ucrtani lik, te ako ni jedan nije, već u postavljanju uspio složiti niz od tri, onda se pristupilo premještanju kamenčića, uvijek nastojeći svoje posložiti u niz od tri, ali istodobno zatvarati i sprječavati protivnika da učini to isto. Tko prvi uspije na taj način posložiti svoje kamenčiće, dakle tri u nizu, taj je i pobjednik.
Igra žandara i lopova
Više je inačica ove igre, a ja se sjećam ovih detalja. Cilj ove igre je bio u tome da žandari pridobiju što više lopova za sebe. Jednostavno bi se skupina djece podijelila u dva tabora, jedni bi bili žandari, a drugi lopovi. Ove je druge bilo teško prikupiti jer su u ono doba bili negativci i lovina. Kad bi se tako podijelili lopovi bi se morali skriti, a žandari bi krenuli u akciju traženja. Kad bi netko iz skupine žandara uočio i dotaknuo nekog člana iz skupine lopova morao je reći; jen, dva tri - žandar si ti! I time bi ovaj lopov bio"socijaliziran" i amnestiran, postajao žandar te se odmah uključivao u potragu za lopovima. Također su i lopovi mogli neprimjetno prići žandarima te ih dotaknuti i reći; jen, dva, tri - lopov si ti, te bi onda ovaj žandar prelazio u klan lopova. Pobjeđivala je ona skupina koja bi u svoj tabor pridobila više protivničkih članova. (Gotovo kao i u stvarnom životu, zar ne?)
Igra klisa i gudača
Jedna od najomiljenijih muških igara, kojom su dječaci, na neki način već pokazivali svoju snagu bila je igra klisa i gudača. Obično bi netko od starije djece kosirom odsjekao komad drveta promjera 3-4 centimetra i duljine dvadesetak centimetara te ga zašiljio s obje strane, za klis. Gudač je bio deblji i dulji od klisa. Izrađivao se najčešće od grabovine, obično promjera 5-7 centimetara i duljine 40-50 centimetara, s kojeg se obavezno morala oguliti kora.U ovoj su igri najčešće pobjeđivali stariji dječaci, jer je uspjeh uglavnom ovisio o snazi igrača, a manje o samoj tehnici udaranja. Igra se klisa i gudača najčešće igrala na livadama, jer je radijus kretanja igrača i klisa bio prilično velik. Jedan bi se oveći kamen stavljao na čistinu ili bi se od više komada kamena sazidao pik veličine pola metra, te nakon što bi se brušketom ili mučavicom odredio redoslijed igranja i odredili suigrači, igra je mogla početi. Prvi bi igrač gudačem nastojao što jače udariti klis, te ga tako poslati što dalje od pika. Udaranje se klisa uglavnom izvodilo iz ruke, ali netko je to radio s tla ili s ivice pika.
Za to bi vrijeme protivnički igrači čekali na mjestu gdje su očekivali da bi klis mogao pasti, te ga nastojali uhvatiti prije nego padne na tlo. Već se otprilike znalo do kuda pojedini igrač može udariti klis. Kad bi klis pao na tlo, jedan bi igrač, a opet je to trebao biti najsnažniji i najspretniji, nastojao klisom pogoditi pik, ali upravo s onog mjesta na koje je klis pao. U slučaju pogotka, igru bi preuzimali protivnici, a ako ovaj nije pogodio pik, igrač bi ponovno udarao klis, ali ovaj put isključivo s tla i s mjesta na koje ga je bacio njegov protivnik.
Igrač bi gudačem udario po zašiljenom vrhu klisa tako da ovaj odskoči s tla, te ga onda nastojao u zraku pogoditi što snažnije, da ga odbaci što dalje od pika. Ovaj je dio bio izuzetno važan jer su se na taj način skupljali punti. Igrač bi osvojio onoliko punata koliko je gudača, od pika bio odbačen klis. To je bila ujedno i opasna igra, u kojoj je postojala mogućnost ozljeđivanja prilikom hvatanja klisa, ali se svejedno ova igra kod djece održala do današnjih dana. Poznato je i nekoliko inačica ove igre. Postoji i dan danas veoma slična igra u nekim mjestima Like i Gorskoga kotara, te u nekim selima oko duvanjskoga polja.

Brušket
Brušket je igra koja se uglavnom koristila pri biranju suigrača ili pri utvrđivanju redoslijeda igranja u nekoj igri. Netko bi od prisutnih jednostavno uzeo dvije, ili onoliko slamčica koliko je bilo zainteresiranih igrača, i to uvijek različite dužine, te ih skrio u šaku tako da su samo vrhovi vidljivi, te ponudio nekom od prisutnih da izvlači jednu slamčicu. Obično bi se prije izvlačenja slamčice utvrdilo koja će imati pravo prvenstva biranja, - manja ili veća. Onaj tko bi izvukao pobjedničku slamčicu imao je prvenstvo biranja ili suigrača ili bi prvi započinjao igru, ovisno o kojoj se igri radilo.
Pipavica
Ovu je igru igralo troje ili više igrača. Svi bi posjedali u krug oko kakva kamena ili panja te na njega položili jedan kažiprst. Glavni bi igrač, počevši od prvog suigrača do sebe, počeo odbrojavati stavljajući svoj kažiprst na kažiprste svojih suigrača u smjeru kazaljke na satu te istodobno izgovarao brojalicu:-Pipavica pipa
od mora do mora
zelena javora,
skuče, buče,
Tale talesija;
na vojsku kapetane.
Na čijem bi kažiprstu glavni igrač završio s odbrojavanjem, taj mu je bio dužan kakvu uslugu; paziti stoku, nositi ga na leđima ili njegove stvari itd. Glavni igrači, tj. oni koji su brojali izmjenjivali su se nakon svake igre, a mijenjali su i mjesta oko predmeta na kojem su odbrojavali, tako da igra ne bi svaki put završavala na istomu igraču. Ova se brojalica često koristila i za biranje suigrača u nekoj drugoj igri ili eliminiranje protivnika, a često se ovaj način koristio i uz neke druge brojalice.

Kljuke
Kljuka je igra koju su igrali gotovo isključivo dječaci i momci, koji su na taj način ispitivali svoju snagu pomoću prstiju. Stali bi jedan nasuprot drugomu, uhvatili protivnika svojim savijenim prstom u oblik kljuke za njegov prst (najčešće kažiprst ili srednjak) i povlačili što jače jedan drugoga. Tko bi prvi odustao ispruživši prst, taj je izgubio i slabiji je u kljuki.
Mučavica
Mučavica je također jedna od igara kojom bi se određivao redoslijed igranja u nekoj igri, ili prvenstvo biranja suigrača, ali i igra kojom su se djeca mogla i pozabaviti. Danas tu igru nazivamo par-nepar, a u Ričicama se ona još zvala, lije -tako. Naziv je igre mučavica, izvedenica riječi mučati, ili šutjeti, a sama igra i jeste takva, tj. igra se mučeći ili šutke, za razliku od šijavice. Igrači bi odabrali lije ili tako, te bi istovremeno, prema nahođenju, naprijed ispružili nekoliko prstiju jedne ruke. Ako je zbroj pruženih prstiju kod oba igrača bio paran, punat je dobivao onaj tko je birao – tako, tj. par, a ukoliko je zbroj prstiju bio neparan, punat je pripao onomu tko je zvao –lije ili nepar.
Na ploče
Igra – ploče, po pričanju starijih Ričičana imala je dvije slične varijante. Jedna je bila - na puce, a druga - kece. Ploča -na puce, igrala se tako da bi protivnici izabrali svaki svoju kamenu ploču. Obično se uzimala ploča promjera dvadeset do trideset centimetara i to po mogućnosti što pravilnijega, okruglog oblika. Svaki bi igrač iza pika (kamen visine desetak centimetara), stavio jednak broj puca (dugmadi), te korakom odmjerili udaljenost i crtom označili mjesto od kojega se baca ploča.Igrači bi po prethodno utvrđenom redoslijedu bacanja, izmjenično nastojali svojom pločom izbiti pik, ali tako da što više dugmadi ostane ispod njegove ploče. Sva dugmad koje bi ostala pod pločom pripala bi tom igraču. I tako se igralo sve dok jedan od igrače ne bi izgubio svu dugmad ili dok ne bi netko odustao.
Djeca su skidala dugmad sa starijih iznošenih košulja, kaputa ili jaketa. Nerijetko su vatreniji igrači rezali dugmad i s nove odjeće, ne mareći što će se desiti kad stariji ukućani otkriju nedostatak dugmadi na svojoj odjeći. Ploča – kece, se igrala nešto drugačije nego - na puce, ali je i ovdje do izražaja dolazila preciznost i spretnost igrača. Ovdje je bilo najvažnije svojom pločom pogoditi protivnikovu ili nadskočiti na nju. U ovoj bi igri gubitnik morao čuvati krave ili ovce pobjedniku ili ga nositi na leđima, već prema prethodnom dogovoru, u što si igra.

Na jajaš
Ovu su jednostavnu igru djeca igrala u Božićno vrijeme koje je ujedno bilo i vrijeme darivanja. Najčešći darovi za materice i očiće bili su orasi i bademi, pa je ovoga koštunjavoga, hranjivog voća tada bilo više nego u ostatku godine.Ova se igra igrala s ciljem da se od protivnika osvoji što više oraha ili bajama. Jedan bi sudionik iz džepa uzeo u svaku ruku po nekoliko oraha ili bajama (pazeći da protivnik ne vidi koliko ih je uzeo), stavio ruke na leđa i priupitao: -Na jajaš?, drugi bi odgovorio: -Ja po zatobom!, opet bi prvi: -Na koliko?, a drugi bi pokušao pogoditi koliko ovaj u obje ruke ima oraha ili bajama, te bi rekao neki broj, na primjer: -Na pet! Ukoliko bi pogodio točan broj dobio bi sve ono što je protivnik imao u rukama, te bi sad on vodio igru.
A ukoliko nije pogodio morao je protivniku dati onoliko oraha ili bajama koliko su prije početka igre dogovorili. Igralo se dotle dok jedan ne bi ostao praznih ruku ili dok se ne bi zasitili igre.
Pripremio: Vinko Pavić