Na području Imotske krajine 38 upisanih učenika manje nego prošle godine

 |  Rujna 6th, 2016  | 



U 10 osnovnih škola na području Imotskog ove godine ima ukupno 2.481 upisan učenik ili 38 manje nego prošle godine. Konkretno u OŠ Aržano upisana su 62 učenika, odnosno 2 manje nego prošle godine, u OŠ I.G. Kovačić Cista Velika 81 učenik ili 7 manje nego prošle godine, OŠ Stjepan Radić Imotski 1.129 ili 13 manje nego prošle godine, OŠ Tina Ujevića Krivodol 278 ili 3 manje, OŠ S.S. Kranjčevića Lovreć 48 kao i prošle godine, OŠ Ivan Leko Proložac 288 kao i prošle godine, OŠ Runovići 158 ili 11 manje, OŠ Studenci 27 ili 1 više, OŠ Zagvozd 107 ili 5 više i OŠ Zmijavci 308 ili 8 manje. Upisanih prvašića je 314.
Izvor: Radio Imotski



Kalvarija Imotske krajine: “Gradili smo i ginuli, a ništa nismo dobili”

 |  Lipnja 7th, 2014  | 



Više od tisuću godina živio je ovaj narod na ovom kamenju i svaki kamen, daklem, stoput krvlju omastio, ali se s njega nije dao. I Saraceni, i Tatari, i Turci, i Mlečani, i Nijemci, i Mađari, i svaki đava pakleni, a narod stoji, krv svoju prolijeva, pa se iz krvi ponovo rađa i korijen, daklem, sve dublje u kamen pušta.

A sada ga, daklem, svojevoljno iz kamena čupa, a kada, daklem, žile počupa, i sam će umrijeti.
Tako je, na samrtničkoj postelji, govorio don Pavao, dok ga je mali Matan, upijajući svaku riječ, suznih očiju slušao.

– Oćeš reć da će selo opustit? – upitao je Matan.

– Ne selo, sinko moj, nego cijela krajina, cijela zemlja – odgovorio je don Pavao, a cenzorske škare su presjekle vrpcu.

Znameniti don Pavlov monolog izbačen je iz prve verzije Raosovih/Vrdoljakovih “Prosjaka i sinova”, jer ondašnja vlast – narodna, dabome – nije mogla podnijeti da netko o narodu i njegovoj vlasti tako govori. Srećom, takvih cenzora više nema, jer da ih ima, onda bi cijeli tekst koji slijedi bio izrezan, a vi biste gledali samo slike i ne biste doznali da ona vlast, koja se narodnom zvala, za imotski narod nije ništa gora od ove koju je narod iz naroda birao da narodom vlada.

A u Imotskom reći da je ova vlast gora od one, da je zađavla imotska mladost ginula, da će Imoćani opet po kruh u Njemačku i da imotska zvona domalo neće imati za kim zvoniti, do jučer je bilo nezamislivo. Niti bi se tko usudio tako bogohuliti. A danas svi samo o tome govore.

I strojevi i kamen miruju



Sugovornika je puno, a političara, da vas odmah umirimo, nema. Priznajemo, izbjegavali smo ih, jer nam se nije dalo slušati stogodišnje laži o blagostanju koje čeka iza ugla i njihovim naporima – nego kakvim nego nadljudskim – da narod do tamo što prije dovuku. Kao što su, na primjer, u Imotskome dovukli strojeve u takozvanu gospodarsku zonu. Pa udri po kamenu. Punih nekoliko dana. A eno sada i strojevi i kamen miruju jedno pored drugoga ko krepani pas i mačka.

A barem bagera u Imotskome nikad nije manjkalo. Što ima da su Imoćani naprosto molili da ih se pusti i da će oni sami autoput od Zagreba do Splita probiti. Nisu ih, naravno, pustili. Ponuđena cijena političarima nije odgovarala. Bila je premala.

Bageri se u Imotskoj krajini odavno ne pale. Zgobani, razočarani i ruzinavi, trunu u dvorištima svojih golemih kuća, ni djeca se po njima neće da penju, pa oslonjeni o bezube kašike razmišljaju gdje su pogriješili i kada je to – zbog čega, što su skrivili – sve pošlo po zlu. Je li moguće da su izgubili volju, a još jučer su mislili da će za dan prokrčiti i pozlatiti čitavu krajinu. I da više nikome neće biti potreba u tuđu zemlju na bauštelu ići.

– Umisto da iđemo naprid, mi smo se vratili nazad bar pedeset godina, u ono vrime kad si, da bi priživija, mora ić u Njemačku. Samo šta nas je ondašnja Njemačka sve odgojila i priranila, a neke i sad rani, a od ove sadašnje neš ništa dobit – ozbiljno će imotska mladost, Martin, Davor, dva Josipa i Vedran.

Nisu neradnici, muče se, bore, ne žele živjeti roditeljima na grbači, žele mijenjati svijet, čak su se i organizirali pa izišli na lanjske izbore, ali ne kao stranka – rekli smo da s političarima ne razgovaramo – nego, objašnjavaju, više kao građanski pokret, aktivisti koji će, uopće nije pretenciozno, nego nužno potrebno, svome gradu, u živo blato uvaljanome, baciti konop za spašavanje.

– Puna nam je kapa percerpcije Imotskoga kao grada mercedesa i njemačkih penzija. Mercedesi su skoro svi redon stare kante koje ne vride ni dvi iljade eura, a njemačkih penzija je sve manje, jer starčad šta je svoje kosti ostavljala po Njemačkoj izumire – objašnjavaju, pa dodaju da novac nije jedini problem.

Gradom vlada – apatija



Grad Imotski, a o ostatku krajine da i ne govorimo, pretvoren je, vele, u zabit, getoiziranu selendru s kojom nitko ne zna što bi i kako bi. Ali je se ne žele riješiti, jer možda im, nikad ne znaš kad može zaratiti, opet zatreba.

– Lako što nemamo kino, nego nemamo ni restoran. Dođu turisti vidit Modro i Crveno jezero, oduševe se, kažu, blago se nama di živimo, i odu dalje a da centa u Imotskome nisu ostavili. Da sad izvadiš sto iljada eura, ovde ih nemaš di potrošit. A lipšeg kraja nadaleko nema. I čudnijih ljudi… – vrti glavom angažirana mladost, pa se hrabri da će biti bolje. Jer, mora biti bolje.

Prije rata u Imotskom je radilo više od 6000 ljudi, a danas ih je više od 4000 na burzi. Kolega Braco Ćosić kao dopisnik je za Slobodnu Dalmaciju nalupao kartice i kartice tekstova o brzom i neobično kvalitetnom propadanju “Agrokoke”, “Imostroja”, “Pionirke”, “Trimota”, “Napretka”…, a u jednom od svojih zadnjih tekstova iznio je nevjerojatan podatak: u Imotskoj krajini, u kojoj živi oko 25.000 stanovnika, socijalnu pomoć prima njih 2000, a Centar za socijalnu skrb godišnje u tu svrhu potroši 20.000.000 (dvadeset milijuna!) kuna. A to vam skoro dođe kao čitav gradski proračun.

Toliko o bogatim Imoćanima, samodostatnim Hrvatinama u mercedesima i prepredenim galantarima s pozlaćenim zubima.

– Zanimljivo je to, Imoćanin nikne di god ga posadiš, samo kod kuće ne uspijeva. Puna nas je država, na svim stranama su Imoćani, nema u Zagrebu firme di baren jedan direktor nije Imoćanin, ali nikakve koristi od toga nemamo. Imali smo i ministre, pa nam je zađavla bilo. Umisto da se ugledaju na Kalmetu, koji je za svoj Zadar puno učinio, oni su samo gledali svoja posla – žesti se Milivoj Đuka.

Uzdržava ga, kaže, žena. Filipinka, i novine su o njima pisale, ona radi na kruzeru, a on doma čuva djecu. I grinta. Jer, nekad je, ne vjeruje ni sam sebi kad se sluša, kao sezonac u “Agrokoki” zarađivao toliko novca da ga nije mogao do Božića potrošiti.

– Apatija vlada na svakom koraku, svak gleda samo kako će uteć, studenti se ne vraćaju, nisu ludi, a gradonačelnik sve šta rekne dvaput porekne – razočarano će Đuka.


Zagreb im draži od rodne grude



Od Nove godine, doznajemo, najmanje sto obitelji odselilo se u Njemačku. Pokupili se i teško da će se više ikada vratiti.

– Pazite, nije to ka nekad kad su naši stari odlazili. Tada su oni išli, a matere i dica bi ostajali doma. I moglo se dobro zaradit, pa su se vraćali puni para, s dobrin autima, bagerima i kamionima. Kupovali su parcele po moru, gradili kuće, slali svaki misec marke i znali zašto su otišli. Cila je krajina od njih imala koristi. A ovi sad iđu vanka za golu plaću, za priživit, a ne za zaradit, pa zato i vode sa sobon žene, da i one nađu štagod poslića, pa da skupa nekako izduraju od prvoga do prvoga – kazuje Davor Todorić.

I on je bez posla, ali ne da se, ne gubi nadu. Vidi svjetlo na kraju tunela kroz Biokovo. Iako, mislio je tako i kad je autoput do Zagvozda došao.

– Očito nam nema sriće dok nam se ne dogode Metković ili Omiš i dok političare, kojima je jedini smisao postojanja dolazak na vlast i ostanak na njoj, ne zamijene ljudi kojima će grad i njegovi ljudi bit na prvome mistu. Država je od nas digla ruke i neće nam niko pomoć ako sami sebi ne pomognemo – smatra Davor. Zanimljivo je to. Imotskim rodoljubima Zagreb je sve, draži im je i od rodnoga grada, kad vide konja s kraljinom Tomislavom kao da su Boga vidili, a Imotski se iz Zagreba ne vidi. Političarima nije na putu, pa u nj i ne svraćaju. A što bi i svraćali kad, rekosmo već, ni restorana Imoćani nemaju.

– Tako nam i triba. HDZ neće da nam pomogne jer zna da će ionako, pa makar travu od gladi pasli, sve glasove od Imoćana pokupit, a SDP se i ne trudi da nam pomogne, jer zna da ovde nikad, pa makar cilu krajinu pozlatili, neće izbore dobit. I tako pare iđu tamo di se te dvi partije bore za vlast, a nas ko šljivi. Napušteni smo, zaboravljeni i izvarani – slažu se naši sugovornici.

– I žalosni – dodaje Ivan Budalić, predsjednik Udruge dragovoljaca Domovinskog rata “Imotski sokolovi”.

– Više od svega smo žalosni. Moja generacija išla je u rat, nismo pitali ni šta ni kako, Hrvatska nas je tribala i mi smo se odazvali. Dok su drugi studirali, mi smo mladost ostavili na čukama, a šta smo dobili… – govori Ivan i ne skida oči sa zida.

A na njemu 32 uokvirene fotografije. A na njima 32 poginula pripadnika Imotske bojne. A da je sve ubijene imotske junake uokvirati, čitava bi prostorija bila malo. Jer, 220 ih je po raznim postrojbama poginulo braneći domovinu. Više od 1700 ih je bilo ranjeno. A prva crta je od Imotskoga bila 60 kilometara daleko.

– Imoćani su sve za Hrvatsku dali, a ništa od nje nisu dobili. Nismo, istina, ništa ni tražili, nismo išli u rat da bi nam se nešto dalo, ali nismo zaslužili ni da nam se uzima. A uzeli su nam, evo, i rodilište. Supruga i ja smo lani izgubili bebu, a da smo imali rodilište, tko zna, možda bi ona sada bila s nama – gorko će Ivan.

Spomenik naivnim herojima



Branitelji su barem dobili stanove. Dio branitelja. Ostalima je obećano da će ih dobiti. Pa su se i zgrade počele graditi, eno ih još od 1998. kriče nedovršene. Uništene prije nego su dovršene. Stoje kao spomenik naivnim herojima.

U samom gradu, među 10.500 stanovnika, u proizvodnji su zaposlena tek petorica radnika. Proizvode dinamit. A kad ga dovoljno naprave, mogli bi pozvat gradonačelnika i župana da upale šibicu. I napokon ispune obećanje, pa riješe Imoćane svih problema.

– Završio san za inžinjera računarstva i dvi godine u kući sidio. Buljio u zid. A onda mi je ponuđeno da počnen radit u pogonu za proizvodnju gospodarskog eksploziva. Teški je to fizički posa, ali, šta ću, prista san jer nisan ima šta drugo – ravnodušno će Toni Gadžo.

Posla, hvala Bogu i kamenolomima, ima. S tri radnika narasli su na pet, a Toni je brzo napredovao u voditelja pogona. Ipak, i dalje vozi ćaćin mercedes. Kupljen kad se još moglo, prije 14 godina.

Pogled nam puca na Imotsko polje. Veliko je, pola Dalmacije bi moglo hraniti, a poljodjelaca nigdje. Tek tu i tamo zaorana koja brazda i posađeno zeru krumpira. Stoke nema na vidiku, a zrak ne vonja po gnojivu i balegi. Bog kao da je bisere pred svinje bacio.

– Moramo se okrenuti poljoprivredi, turizmu i iskorištavanju ruralnog potencijala, ali kako kad Grad nije u stanju donijeti ni strategiju razvoja, a valjda smo ostali među zadnjima u zemlji koji nisu oformili LAG (lokalnu akcijsku grupu, op.a.), a da o povlačenju novca iz europskih fondova i ne govorim – ističe Maja Vican, gradska vijećnica, koju smo u ovu priču pustili samo zato što je nezavisna, ogađena strankama.

Biznis je najveća avantura



Baš kao i Mira Znaor, koja 21 godinu na pijaci prodaje majice i šlape, a sada je kupaca toliko da je, evo, tribi bob za ručak.

– Nikad gore nije bilo, nikad! Da ne peglan i ne peren tuđu robu, ne bi se mogla priranit – kuka.

– Bojin se, sinko moj, da će umrit ovaj narod i da nikoga neće bit briga kad nas više ne bude bilo. Muka mi je jedino za koga će onda radit ono čeljadi zaposleno po općinama, jer znate da ih osan po ciloj krajini imamo – ruga se Znaorica.

– I da in je, đavlu služili, vozni park skuplji od dva milijuna kuna – dobacuje netko iz galerije, jer okupio se svijet, vidio da je “televizija” došla, pa svatko ima nešto političarima za prigovoriti. Lica im mrka, a strah, onaj iskonski, nezatomljivi, strah od večeri i jutra, praznog tanjura i hladne postelje, naborao im čela.

“Mnogih sam se, daklem, radosti u životu odrekao, ali mi je samo za jednom žao. Malo sam se smijao, malo šalio. A tko, daklem, zna hoće li na onom preozbiljnom svijetu šale biti”, pravi je trenutak da im još jednom citiramo don Pavla.

I da vam spomenemo Nenada Stanića, Jakova Lipoglavšeka i Ivu Bilopavlovića, “Red and Blue” ekipu, koja je uložila 30.000 eura i pokrenula, evo su taman na startu prve godine, avanturističku turu po imotskim jezerima i vrletima.

– Nabavili smo buggyje i krenili u avanturu. Najgore je čekati da ti nešto samo padne s neba. Mi idemo naprid, pa neka Grad i Turistička zajednica idu za nama. Ako ih je volja. Ako nije, neka stoje di su i dosad stali – zaključuje Stanić i pušta žilu u kamen da je nitko ne iščupa.

Izvor: Slobodna Dalmacija



Na predavanje o razvoju gospodarstva odazvao se mali broj Imoćana

 |  Ožujak 20th, 2014  | 



U organizaciji Splitsko-dalmatinske županije i agencije RERA u Imotskom je održano predavanje na temu “Planovi Županije za razvoj gospodarstva za 2014.” kao i nacionalni program razvoja seoskog turizma. Predavači su obrazložili način na koji se može doći do sredstava EU za projekte ruralnog turizma, a najvažnija je posve riješena projektna dokumentacija. Svi potencijalni poduzetnici za informacije mogu se obratiti Županiji, a ovom predavanju odazvao se mali broj Imoćana.

Izvor: Radioimotski.hr



MI za IM: Izgradnja nove policijske postaje Imotski

 |  Siječanj 30th, 2014  | 



Nezavisna lista građana MI za IM šalje novo priopćenje za javnost. Ponukani natječajem za izgradnju PP Trilj, a zapostavljanjem iste u Imotskom, zatražili su odgovor od Ministarstva unutarnjih poslova, točnije, njihovog glasnogovornika Dušana Miljuša u kojem su tražili konkretne odgovore. Što su saznali, pročitajte u priopćenju kojeg prenosimo u cijelosti.

PRIOPĆENJE ZA JAVNOST

Nezavisna lista MI za IM

TEMA:
IZGRADNJA NOVE POLICIJSKE POSTAJE IMOTSKI

Ovim putem obraćamo se imotskoj javnosti koja je trajno, građanski zainteresirana za toliko puta spominjanu gradnju nove PP Imotski, koja je doista nužnost, jer postojeći objekt nije prikladan za opseg posla i broj civinih stranaka, kao niti za veliki broj policijskih službenika, koji nemaju adekvatne urede niti dovoljno parkirališnoga mjesta. Situacija u određenim periodima postaje nemoguća i neizdrživa i to se za dobrobit svih dionika treba čim prije riješiti. Budući da je natječaj za istu tri puta raspisivan i toliko puta poništavan, a nedavno je evo raspisan natječaj za gradnju nama susjedne i bliske nove PP Trilj, k tome s pratećim objektima za prihvat azilanata, bojali smo se da se gradnja naše postaje neprilično oduži ili da se čak od svega odustalo.

Stoga smo se ovim mail-dopisom, s upitom, apelom i tematskim privitcima obratili nadležnima u centralu MUP-a RH u Zagrebu, pomoćniku i glasnogovorniku ministra unutarnjih poslova:

Poštovani, gospodine Dušane Miljušu,
obraćam Vam se ovim putem, budući da ste na službenim stranicama MUP-a RH navedeni kao kontakt-osoba za odnose s javnosti.

Naime, kao nezavisnoga vijećnika grada Imotskoga, zatim člana neprofitne organizacije MI za IM, a ponajviše kao građanina, zanima me u kojem je stadiju toliko puta spominjana i višekratno obećavana izgradnja nove PP IMOTSKI ?

Postojeća zgrada je stara, premala, neadekvatna i zbilja ne udovoljava minimalnim modernim društveno-upravnim standardima. U takvoj situaciji pate policijski djelatnici kojih je priličan broj, jer je ovo veliko pogranično područje, a ništa manje niti brojni korisnici usluga PP Imotski.

Stvar aktualiziram i stoga što je evo nedavno raspisan i natječaj za izgradnju nedaleke PP TRILJ, skupa s objektima za prijam azilanata.

Hoće li to samo po sebi značiti i veći djelokrug rada iste i zadiranje u dosadašnju imotsku nadležnost, a time ubuduće i možebitno manje upošljavanih naših kadrova?

Nadamo se da to ne znači da se od istoga odustalo u našem Imotskom, uzimajući u obzir i prethodna tri poništena natječaja ( dva puta Vodoprivreda i jednom Strabag ) za našu novu postaju, koja je doista nužnost.

Isto tako, krizom opterećeni, svjesni smo racionalizacije troškova u svim sferama društva, ali nas zanima ima li se rečeno u vidu, ako ne baš uskoro, onda u dogledno vrijeme, odnosno što mi kao zajednica i Vi kao institucija možemo učiniti da se to katalizira i napokon realizira ?

Dopisu prilažem i određene privitke na temu...

S pozdravom i poštovanjem,
MARTIN LONČAR, ispred MI za IM

Dobili smo sljedeći odgovor:

Poštovani gospodine Lončar,
Zahvaljujem Vam na Vašem obraćanju, te sam Vaš upit proslijedio i Upravi za materijalno financijske poslove u čijoj je nadležnosti i bio odgovor na Vaš upit, te Vam prosljeđujem odgovor;

Za izgradnju PP Imotski u tijeku je postupak za izdavanje građevinske dozvole po zahtjevu Ministarstva unutarnjih poslova i tek nakon ishođenja potrebne dozvole, moći će se planirati realizacija toga projekta, sukladno mogućnosti osiguranja financijskih sredstava potrebnih za tu svrhu.

Trenutno Policijska uprava splitsko-dalmatinska pokušava iznaći adekvatan poslovni prostor za rad upravnih poslova PP Imotski radi bolje organizacije rada sa građanima.

MUP je objavio javno nadmetanje za izgradnju Postaje granične policije i Tranzitnog centra za strance u Trilju, koji projekt će se financirati iz Schengen Facility fonda i vezan je uz obveze Republike Hrvatske prema EU radi uspostavljanja schengenskog režima vanjske granice.

S poštovanjem,
Dušan Miljuš
glasnogovornik Ministarstva unutarnjih poslova
Ministarstvo unutarnjih poslova Republike Hrvatske
Vukovarska 33
Zagreb, HR 10000

IZVOR : Imotske novine



I. Red and Blue Adventures Imotski nova turistička atrakcija

 |  Siječanj 30th, 2014  | 

Da Imotski postaje sve ažurniji u pripremanju turističke ponude pokazuje nam i ovaj primjer poduzetničkog duha trojice Imoćana. Red and Blue adventures osmislili su i realizirali Ivo Bilopavlović, Jakov Lipoglavšek i Nenad Stanić.

Turistima se nudi prekrasan krajolik i doza adrenalina. Buggy, kajak, bicikl i na kraju ukusno jelo. Pogledati imotska jezera, provozati se Vrljikom i Imotskim poljem je avantura koju će mladi turisti sigurno nositi u svoje zemlje kao nezaboravnu uspomenu.

Svakako pogledajte Facebook stranicu, dijelite je s prijateljima i pozovite ih kako bi ova nova turistička ponuda što bolje uhvatila zamah i tako potakla i ostale da se uključe u razvoj turizma ovog kraja.

Nadamo se da će Turistička zajednica Imotski prepoznati ovaj trud te im pružiti logističku potporu.

Red and Blue Facebook stranica: https://www.facebook.com/redandblueimotski

IZVOR : Imotske novine Povratak na vrh


Ante Tomić – Gangstera u Europski parlament!

 |  Siječanj 30th, 2014  | 


- Sreli smo se nakon mnogo godina u imotskom autobusu, a on je neopterećeno, opušteno sjeo na sic kraj mene i započeo razgovor kao da smo se jučer rastali, i bio je to možda tek jedan od dvadeset razgovora koje je vodio u dva sata vožnje rasklimanim starim kolima preko Dubaca, Prpuše, Lovreća i Krivodola, raspucalim asfaltom naših zavičajnih drumova.

Svakoga je on poznavao i za svačiju se sudbinu iskreno zanimao, ako je tkogod bio u gradu u bolnici, ili kupovao polovni automobil, ili obilazio sina koji je popustio u školi, s kondukterom i vozačem je raspravljao o poljoprivredi i bezazleno zadirkivao žene.

“A, Gangster, jesi đavliji”, korile su ga one veselo se kikoćeći.
Nisam se mogao dovoljno načuditi socijalnoj vještini toga čovjeka. U prvi trenutak ustukneš od njega, čini se i zastrašujući, ali zapravo je vrlo fin, obziran i razuman i nepogrešivo zna što treba reći. Nedjeljka Babića Gangstera mogli bismo poslati da predstavlja Hrvatsku u Europskom parlamentu i tamo bi se se snašao bolje od mnogih.

Pa i ako ne govori strane jezike, učas bi ih on, vjerujte, sve naučio. Mic po mic svi bi mu jeli iz ruke, a ne bi me čudilo ni ako bi koju guzatu dansku zastupnicu udao u Vinjane.

O glasovitom imotskom ženidbenom posredniku, iliti provodadžiji, snimaju se filmovi, nadahnuo je Ognjena Sviličića za jedan epizodni lik u filmu “Oprosti za kung fu”, a sad je i Nebojša Sljepčević snimio cjelovečernji dokumentarac o njemu.

Naprijed u kina! Ovaj drugi nisam gledao, no ozareni osmijesi nekolicine mojih prijatelja nakon premijerne projekcije prošlog ljeta u Splitu, kao i ushit kojim je naslov dočekan na međunarodnim festivalima, dovoljna su mi preporuka da požurim u kino.

Napokon, poznajem čovjeka, moj je zemljak. Kao mlad reporter, o njemu sam pisao za Slobodnu Dalmaciju. Sam mi je Nedjeljko onda u autobusu pokazao taj tekst i, neskromno je reći, čisto me je zapanjilo kako sam zreo pisac još onda bio, s dvadeset pet vladao sam umijećem koje je ubogim antitalentima poput Ive Banca i pod starost nedostižno.

Elem, Gangster. Izaziva smijeh gdje kod dođe, besposličari u imotskim kafićima uvijek imaju nekakav otrcani vic za njegovu šašavu zanimaciju nalaženja bračnih partnera beznadnim starim momcima i djevojkama, no on ih sve bez ljutnje otrpi.

Kao snalažljivo društveno biće, zna prihvatiti šalu na svoj račun, i u tome je sasvim izuzetan u jednoj sredini gdje se na šalu uzvraća uvredom, na uvredu potegne šakom, a na udarac šakom otrči po pištolj u gepeku. Grub je svijet naše Zagore, ljudi tu nepromišljeno planu na svaku sitnicu, ishitreno se zavade s drugim, kažu nešto što nisu smjeli, nešto što zapravo i ne misle, i eto ti belaja.

Naročito su muškarci strašni. Prođe li ulicom kakva zgodna i mlada žena, oni će joj obično nešto podrugljivo dobaciti, zbog čega će ona u nelagodi pognuti glavu i ubrzati korak.

“I dobro je da stinu ne itnu za tebon”, reče mi jednom Tanja Mravak, sinjska spisateljica, autorica odlične zbirke kratkih priča “Moramo razgovarati”.

Korist za zajednicu Za sve te mučaljive i mračne Vlaje, što su teški i sebi i drugima, Nedjeljko Babić Gangster je ljekovita pojava. Svojom vedrom ekstrovertiranošću on ih raskravljuje, opušta, strpljivo ih uči da se ne trebaju bojati žena. Jer, sve te neoženjene momčine, naravno, premiru od užasa nađu li se blizu žene. Oni su arogantni i nasilni, kako je to s arogancijom i nasiljem u pravilu, zato što su nesigurni, boje se da će biti ismijani i odbačeni reknu li nešto lijepo.

Može vam se činiti smiješno kad čujete kako imotski ženidbeni posrednik svoje sramežljive klijente upućuje da djevojkama pohvale šminku i frizuru, kažu im kako imaju krasne ruke ili oči. I zaista, to jest malo smiješno, ali je društvena korist od takvih savjeta, istovremeno, neprocjenjiva.

Nedjeljko Babić izvlači ljude iz njihovih čahura samoće i nevoljenosti, iz vlažnih kućerina u kojima bijedno životare hraneći se konzerviranim narescima, otkrivajući im kako i njih negdje netko čeka, kako je svijet ustvari pun žena koje bi njima rado skuhale nešto toplo, samo da oni prestanu biti oholi glupani koji se ne znaju nasmiješiti i pristojno pozdraviti.

Provodadžijski trud Nedjeljka Babića Gangstera posredno, dakako, proizvodi i veliku korist za čitavu zajednicu. Znate i sami, društvo je zdravije, manje je mržnje i netrpeljivosti, ljudi su skloniji oprostiti, pomirljiviji su, otvoreniji za druge i dugačije, ako ga redovito, da tako kažemo, umoče.

ANTE TOMIĆ

IZVOR : www.slobodnadalmacija.hr


Povratak na vrh