Crtice iz povijesti župe i župne crkve

Povodom stote obljetnice posvete župne crkve
Iz župnog lista god. 2011.:
Ove, 2011. godine, stota je godina od blagoslova župne crkve sv. Ivana Krstitelja u Ričicama. Crkvu je, kako čitamo u Župnoj kronici, 24. lipnja, na svetkovinu sv. Ivana Krstitelja, kao biskupov delegat, blagoslovio kanonik Lovrinčević, uz asistenciju okolnih župnika. Gradnja nove župne crkve u Ričicama trajala je gotovo dvanaest godina. U ožujku 1899. u Ričice je došao poznati hrvatski arhitekt Ćiril Metoda Iveković koji je izvidio teren te načinio nacrt nove župne crkve. Već sljedeći mjesec, označeno mjesto je prema nacrtu izmjerio i temelje iskopao mjernik Nazor. Sljedeće, 1900., održan je seoski zbor zbog dogovora oko doprinosa pojedinih obitelji za gradnju crkve. Ipak se je s pravom gradnjom počekalo sve do rujna 1904., vjerojatno jer je trebalo prikupiti određena novčana sredstva za kupnju materijala i početak gradnje. U rujnu 1904. gradnja crkve je povjerena poduzetniku Marku Raki iz Imotskog, koji je u biti nastavio radove koje je već započeo dvije godine ranije. Crkva je dovršena u studenom 1910., a u njezinoj gradnji, uz poduzetnika Raku, sudjelovali su i brojni Ričičani, kao zidari, krovopokrivači i pomoćni radnici.
Unutrašnjost crkve je uredio don Filip Pavić. Koncem 1968. stavljen je novi kameni oltar, okrenut puku, uz novo kameno svetohranište (1972.). Potom je, tijekom 1970., crkva dodatno iznutra uređena, odnosno ojačani su nutarnji zidovi crkve, crkva je iznutra iznova obojana te je izbrušen kameni pod.
Za vrijeme župnika don Ivana Žaje promijenjen je krov crkve te je crkva iznutra obojana. Župnik don Marinko Bilić je uveo podno grijanje u crkvu te je iznad svetohraništa postavljen žbukorez koji prikazuje rođenje sv. Ivana Krstitelja.
Dok o stotoj godišnjici zahvaljujemo Bogu za našu lijepu župnu crkvu, u kojoj smo kršteni i vjeri poučeno, stota je godišnjica ujedno prigoda i poticaj za razmišljanje o uređenju crkvenog interijera. Izvana naša se ričička crkve može ubrojiti među najljepše župne crkve ne samo u Imotskoj krajini, nego i u Dalmatinskoj zagori. No, iznutra je siromašna i neprikladna za liturgijska slavlja. Držim da je stota obljetnica prigodan trenutak da se krene u uređenje unutrašnjosti naše župne crkve, na način da bi se, u prvoj fazi, uredio prezbiterij (prostor oko oltara), što bi uključivalo novi oltar, novi ambon, krstionicu, krsnicu i novi veliki oltar Presvetog Sakramenta. Također bi u ovoj prvoj etapi trebalo urediti i sakristiju. U drugoj etapi trebalo bi urediti središnju lađu crkve, odnosno nabaviti nove postaje križnog puta, promijeniti istočna vrata te dodatno urediti ukrasne stupove. To ne bi bili veliki zahvati niti bi zahtijevali velike izdatke. Najveći pothvat bio bi uređenje prezbiterija. No, ako tom poslu svi zajedno prionemo, nema sumnje da ćemo ga i završiti, kao i brojne druge pothvate do sada.
( Već slijedeće 2012. godine obnovljena je župna crkva koja je na dan zaštitnika župe Ričice sv. Ivana Krstitelja zasjala punim sjajem. Tako je posve obnovljen prezbiterij, sakristija te je cijela crkva svježe obojena. U prezbiteriju je izgrađen novi oltar Presvetog Sakramenta, s novim svetohraništem; novi oltar – žrtvenik, novi ambon, nova krstionica te dvije krsnice na ulazu u crkvu. U cijeloj je crkvi promjenjena rasvjeta i djelomično razglas.)
Iz župnog lista god. 2012.

IZ POVIJESTI ŽUPE
U br. 4. župnog lista Ričice donijeli smo zapis iz župne kronike o stanju župne crkve u vrijeme Drugog svjetskog rata, o popravku župne crkve te o gradnji župne kuće. Podsjetimo se: 1942. pada krov crkve, nekoliko pokušaja da se crkva popravi ostaju bez uspjeha. U proljeće 1949. umire upravitelj župe don Ante Tolić u ambulanti u Imotskom, koji je prethodno bio premlaćen od komunističkih batinaša te je umro od posljedica premlaćivanja. U lipnju 1952. župskim upraviteljem imenovan je don Ivan Bilić. U župi nalazi nepokrivenu crkvu, gotovo urušenu župnu kuću, opće siromaštvo svojih župljanja. Koncem ljeta don Ivan je pozvan na odsluženje vojnog roka, a crkovinari (crkveni odbor, na čelu s Jozom Pavićem- Jopom) popravlja župnu crkvu. Kada se don Ivan, koncem 1953., vraća s odsluženja vojnog roka, nalazi župnu crkvu pokrivenu. Sam je narod, na čelu s crkovinarima, sakupio građu, kupio crijep i drugo što je trebalo te su popravili župnu crkvu.
Kako je župa poslije smrti don Ante Tolića ostala bez župnika, za božićne i uskrsne blagdane dolazili su svećenici s raznih strana biti vjernicima na raspolaganju. Tako je božićne blagdane 1952. godine u Ričicama proslavio don Branko Markić, generalni vikar Splitsko-makarske biskupije, koji je, po povratku u Split, sastavio izvještaj o stanju u Ričicama. Taj izvještaj donosimo u cijelosti, kao i otpis Biskupskog ordinarijata dekanatskom uredu u Imotskom. Dopise donosimo onako kako su napisani, tek smo razriješili neke kraćenice.
Preuzvišenom BISKUPSKOM ORDINARIJATU S P L I T
Izvješćujem Taj Ugl(edni) Naslov o stanju crkve i župske kuće u župi Ričice, gdje sam bio obaviti službu Božju za vrijeme Božićnih blagdana.
Crkva je u očajnom stanju, potpuno bez krova, strše samo goli zidovi, jedino je sakristija pokrivena. Glavni oltar, koji je od drva, od vode je dosta uništen. Jedino što je u crkvi u dobrom stanju, to su željezne stepenice, koje vode na kor. Kor je još tu, ali dakako u slabom stanju. U sakristiji nalaze se neke crkvene stvari, porazbacane i jedan oltar od drva, dakako vrlo slab, na kojemu se govori sv. Misa, kad su slaba vremena. Na njemu se nalazi kip sv. Ivana Krstitelja i Bl. Dj. Marije.
Što se tiče župske kuće i ona je u očajnom stanju, nesposobna više za stanovanje. Prozori su polupani, krov je oštećen te voda ulazi unutra, a vlaga je već dosta zahvatila zidove. Unutra se nalazi jedna željezna peć, 3-4okvira, jedna stalaža za knjige, u kojoj se nalaze neke knjige pok. Don A(nte) Tolića i mali ormar u kojem se nalazi crkvena roba. Ali ta crkvena roba je u vrlo slabom stanju. Što vlaga, što miševi, tako da je dosta uništena. Plašt, vel, jedna košulja i 2-3 planite su u dobrom stanju, a ostalo je slabo. Mišljenja sam da bi se ta roba odatle trebala ukloniti i spremila na drugo mjesto, koje nije izloženo ni vlagi ni miševima. U župi nema pravo ni crkovinara koji bi se brinuli za crkvu i crkveni novac. Novac se nalazi kod nekog čovjeka, koji nije crkovinar. Stoga mislim da bi trebalo imenovati nove crkovinare, koji bi preuzeli crkveni novac i brinuli se za crkvenu robu, da se barem spasi ono što se može spasiti.
(U potpisu) Branko Markić Split, 11. I. 1952.
Dan poslije, 12. siječnja, Biskupski ordinarijat piše dekanatskom uredu u Imotskom:
M(nogo) P(oštovanom) Dekanatskom uredu Imotski
Dostavlja vam se u prijepisu izvještaj o stanju župske crkve i kuće i liturgijskog ruha u župi Ričice, bez svećenika. Zauzima vas se, da to uzmete na znanje i jedan dan, sporazumivši se prije sa crkovinarima (?) ili kojim uglednijim župljanima (Jozo Knežević?) te eventualno i sa službenim excur(ursorom), upraviteljem don Stipanom Knezovićem, pođete na lice mjesta, u Ričice, te sve ustanovite i poradite da se spasi i sačuva što se još dade spasiti od liturgijskog ruha, a za obnovu crkve da ljude što toplije zainteresirate i nastojite da bi u tu svrhu pokrenuli akciju. Novaca izgleda da imaju pa ustanovite gdje se nalazi i koliko, a nešto u pohrani (kod dekan(atskog) ureda). Budite im pri ruci, pruži li se prilika, oko nabave materijala, a možda bi mogli kako nabaviti drvlje iz susjedne Bosne. Je li koja kuća, obitelj u župi, koja bi voljna bila primiti svećenika, kada bi se našao (uz rub je olovkom napisano ime: Jozo Knežević, nap. M. P.), preko ljeta za koji mjesec te bi radio na obnovi župe i u materijalnom i u duhovno-moralnom pogledu.
Trošak vaš za pohod u Ričice, sravnit će Biskupska Kurija.
Komentar urednika župnog lista Ričice
Župa Ričice su, poslije smrti don Ante Tolića, 1949. godine, ostala bez prave i redovite pastirske skrbi, sve do imenovanja novog župnika, točnije do lipnja 1952.. No, u biti taj je period bio i duži, jer su komunistički batinaši don Antu premlatili po završetku Drugog svjetskog rata, a on se do smrti nije oporavio. Više je bio po bolnicama u potrazi za izgubljenim zdravljem, nego je bio u Ričicama. Dakle, župa je kroz gotovo sedam godina bila bez prave pastirske, svećeničke skrbi. Potom, u godinama koje su uslijedile neposredno poslije rata u Ričicama, baš kao i u drugim selima i zaseocima Imotske krajine, zavladao je veliki strah. Naime, noću su selima i zaseocima kružili komunistički batinaši i(li) oni koji su se htjeli dodvoriti komunistima. Ponekad je bila riječ o osobnim i obiteljskim netrpeljivostima pa se je nova, nesigurna situacija koristila za obračune. Po noći bi se dolazilo po nepoćudne te bi ih premlaćivalo. Strah se je ljudima uvlačio u kosti. U takvoj situaciji jasno je da se ljudi nisu sami smjeli odlučiti na popravak župne crkve i kuće. Ali se dolaskom novog župnika sve mijenja. Ričičani se ponovno okupljaju oko svog pastira te počinju na sveukupnoj obnovi župe, materijalne i duhovne. I kad je župnik na godinu i pol poslan u vojsku nisu se dali zaplašiti, nego su sami nastavili s obnovom svoje, župne crkve. Svi oni koji su u tome sudjelovali na čast su i ponos nama, svojoj djeci, unucima i praunucima. Valja primijetiti kako je i onodobni splitski biskup mons. Frane Franić reagirao poput istinskog pastira. Tek što je primio izvješće o žalosnom stanju župe, odmah se brine za svoje stado. A vjerojatno nije ni znao gdje se Ričice nalaze. Teška vremena zahtijevaju velike i odvažne ljude. Hvala Bogu da smo ih mi imali, kako u nadbiskupu Frani Franiću, tako u župniku don Ivanu Biliću i našim vjernim i odvažnim Ričičanima.
Tko je Ćiril Metod Iveković
Ćiril Metod Iveković (Klanjec, 1864. - Zagreb, 1933.), hrvatski arhitekt,
rođen je kao prvo od jedanaestero djece općinskoga bilježnika u Klanjcu. Mlađi brat Oton istaknuti je hrvatski slikar, dok su stric dr. Franjo Iveković i rođak dr. Ivan Broz poznati kao tvorci hrvatskoga rječnika. Nakon što je u rodnome mjestu završio pučku školu, a srednju u Varaždinu i Zagrebu, stric mu je omogućio školovanje na Višoj obrtničkoj školi u Beču. Pod nadzorom glasovitoga Hermanna Bolléa vodio je 1884. klesarske radove na restauraciji zagrebačke Katedrale i gradnji crkve sv. Ćirila i Metoda na Gornjem gradu. Iduće godine predavao je klesarstvo na Obrtnoj školi u Zagrebu, a ujesen 1886. uputio se pješice, bez sredstava i bez ičije potpore, na Akademiju likovnih umjetnosti u Beču.
Tijekom studija surađuje u atelijeru poznatih kazališnih arhitekata Hermanna Helmera i Ferdinanda Fellnera, a kada je u srpnju 1890. završio studij, prvo je proputovao Italijom, da bi potom u atelijeru svojega profesora, slavnoga Karla von Hasenauera, pomagao u izradbi detaljnih nacrta dvorišnog pročelja dvorca Hofburga i dijelova Dvorskoga povijesno-umjetničkog muzeja u Beču. S preporukom prof. Hasenauera, potkraj godine odlazi za samostalnoga arhitekta u Zemaljskoj vladi u Sarajevu. U Sarajevu je ostao šest godina, ostvarivši svoj najuspješniji projekt, antologijski primjer historicizma – zgradu Gradske vijećnice. Vijećnicu je sagradio također u Brčkom, a u Travniku medresu.
Godine 1896. imenovan je za arhitekta bogoštovnih zgrada kod dalmatinskog namjesništva u Zadru. Bio je to početak njegova najplodnijega razdoblja. Ondje je proveo četvrt stoljeća djelujući kao arhitekt, konzervator, arheolog, restaurator i konačno kao fotograf. Diljem Dalmacije izgradio je četrdesetak sakralnih i profanih građevina, a jedna od njih i župna crkva u Ričicama. Od 1899. bio je dopisni član Središnjega povjerenstva za proučavanje i održavanje povijesnih i umjetničkih spomenika u Beču. Neposredno je vodio značajne zaštitne radove na katedralnom sklopu i sv. Donatu, a posebno na Krstionici Katedrale i crkvi sv. Krševana. Iveković je bio član i potpredsjednik Hrvatskoga starinarskog društva u Kninu, član Austrijskoga arheološkog instituta u Beču i društva „Bijaći“ don Frane Bulića.
Po završetku Prvog svjetskog rata i raspada Austro-Ugarske, kada je Zadar došao pod vlast Italije, Iveković se 1920. odselio u Zagreb. Ondje je postao profesorom arhitekture na Visokoj tehničkoj školi, a od 1922. i akademikom. Umro je iznenada, neposredno prije odlaska na nova arheološka iskapanja u Biogradu. (Preuzeto s Wikipedije)