Običaji za smrti i sprovode
Fenomen smrti i umiranja još će dugo ostati tajnom (baš kao i stvaranje novog života – rađanje), gledajući s pozicija nauka koje se bave ovim problemima; samo će običan čovjek –smrtnik, ove fenomene protumačiti na jedinstven i jednostavan način; Bog da, Bog uzeo i sve je to Božja volja. Smrt se ne može ignorirati, ona je svuda oko nas. Veoma je često i nadahnuće pjesnicima, slikarima i drugim stvaraocima za njihova umjetnička djela. Mnoge stvari koje smo saznali o povijesti čovječanstva temelje se upravo na smrti; na natpisima s nadgrobnih spomenika i onome što je pronađeno u tim grobovima. I sasvim je izvjesno da se sve na ovom svijetu događa između ova dva fenomena, tj. rađanja i umiranja.
Teško je shvatiti i opisati duhovno stanje osobe koja je svjesna skorog kraja ovozemaljskog života i odlaska na drugi svijet. Seoski je čovjek, sa svojim svjetonazorom, nekako lakše shvaćao i prihvaćao ovu neizbježnu činjenicu, pa se čini da je, nekako, mirnije i umirao, za razliku od onoga urbanoga.
Stari je grčki filozof Epikur rekao: "Nitko se ne bi trebao bojati smrti. Dok god živimo smrt ne postoji, a kad dođe, čovjeka više nema."
Ako je u kući ležao stariji i teži bolesnik i ukućani su se pripremali za nadolazeću žalost, te skoru smrt u kući tražili i prepoznavali u bezbrojnim predznacima, kojih praznovjernom puku nikada nije nedostajalo. Ukoliko bi netko od ukućana sanjao "bolesnika" kao veseloga, zdravoga i čiloga, to je bio "loš znak" i takav se san samome bolesniku nije smio ispripovijedati, a ako bi ga tko sanjao kao slaboga, bolesnoga i umirućega, takav se san trebao ispripovijedati, jer je to "dobar san", kojim se umirućemu predviđa ozdravljenje i "produžuje život". Isto tako, ako bi se češće oglašavao gavran iznad kuće bolesnika, i to je bilo loše pretkazanje, koje je u konačnici značilo -umiranje. Smrt je najavljivao i pas koji bi iznenada počeo zavijati kao vuk, kokoš koja bi propjevala kao pijetao itd.
Naši su stari govorili; čovik se mora trostruko pripremit za smrt, tj. na tri strane. Mora pripremit: dušu, tilo i testamenat. Nekada je bilo gotovo pravilo, da stariji ljudi još za života, sami sebi osiguraju pogrebnu odjeću, obuću, prekrivač, svijeću i slično. Ne mogu otić ni na oni svit u miru, ako nisan pripremijo robu, znali su govoriti stari ljudi.
Posljednjih dana svojega života, svjestan svoje situacije, čovjek bi se pobrinuo i za mnoge druge stvari.. Ako je u pitanju bio glava kuće, na vrijeme se pobrinuo da pripremi i osigura svoje nasljednike, te da iza sebe ostavi obitelj u miru i kakvoj takvoj sigurnosti. Svoje bi nasljedstvo najčešće ostavljao sinovima; najstarijega bi proglašavao glavom kuće, dok bi se od ćeriju najčešće očekivalo da braći učine križ. Učiniti križ u ono doba je značilo odreći se bilo kakvoga dijela u roditeljskoj kući u korist braće. Budući da je nepismenost bila sveprisutna, ove bi pred svjedocima to učinile stavljanjem znaka križa na takvu izjavu ili bi se samo usmeno izjasnile da će učinit križ.
Obitelj je indiskretno, potajice nastojala od bolesnika doznati, želi li se ispovjediti ili koga primiti da zatraži oprost za svoje propuste i grijehe, te tako i duhovno bude spreman za odlazak s ovoga svijeta. Dugotrajno se i teško umiranje često pripisivalo neokajanim grijesima, pa su se ukućani, a naročito supružnici, često zavjetovali kojemu svecu, kako za ozdravljenje, tako i za olakšavanje posljednjih ovozemaljskih trenutaka svoga člana obitelji. Nastojali su ispuniti svaku želju umirućega, a njegove posljednje riječi izvršavale su se kao zavjet. Kad je već izvjesno da je smrt sasvim blizu, pored uzglavlja umirućega palila bi se svijeća blagoslovljena na Svijećnicu, koju je svaka kuća imala, te nakratko otvarao prozor, da duša lakše nađe put. Negdje se, kad je to bilo moguće, svijeća stavljala u ruke umirućemu. Kad je nastupila smrt ukućani bi gasili vatru na kominu ili šporetu, prekrivali ogledala platnom, te na sebe oblačili crnu odjeću, a na prozore stavljali crno platno. Pokojniku su se odmah zatvarale oči "da ne povuče koga za sobom".
Pripremu pokojnikova tijela za ukop (kupanje i oblačenje) obavljali bi susjedi, prijatelji ili rođaci, tako da su muškarci uređivali pokojnika, a žene pokojnicu. Nakon toga se tijelo umrloga polagalo, uz upaljene svijeće, na kakvu ravnu plohu, škrinju, stol, klupe i sl.
Običaj čuvanja pokojnika od trenutka smrti pa sve do sprovoda, seže u daleku prošlost, tj. u vrijeme prije kristijanizacije. Tako pokojnik ni jedan trenutak nije smio ostati sam, a posebno se pazilo da se kakva životinja, a naročito mačka, ne približi odru s tijelom. Vjerovalo se; ako mačka prođe ispod odra na kojemu leži mrtvac da će se dotični povukodlačiti.
Svakoga duboko potresa smrt i odlazak onih koje volimo, pa je i čuvanjem i voljenjem onoga što je draga nam osoba voljela, bio jedan od oblika oplakivanja i štovanja istih. Svatko je, na sebi svojstven način, oplakivao pokojnika, bio mu on što u rodu ili samo poznanik. Žene su u Ričicama, mnogim selima diljem Hrvatske, Hercegovine, pa i nekim Europskim zemljama, žal za pokojnikom izražavale svojstvenim i karakterističnim oplakivanjem tj. naricanjem. To je neka vrsta tradicijskog načina oplakivanja pokojnika, uz glasno, ritmičko izražavanje svoje žalosti za umrlim, nabrajanjem svih njegovih vrlina i dobrih dijela koje je ovaj za života učinio. Posebno se u naricanju tugovalo nad sudbinom udovica i malodobne i nejake djece koja ostaju iza pokojnika, a često se naricajući, pokojnici "mole" da pozdrave druge pokojnike ili im prenesu neke poruke.
Interesantno je napomenuti da je ovakav način oplakivanja umrlih bio poznat još u starom Rimu, te su i Rimljanke svoje pokojne oplakivale nabrajajući njihove vrline i ostale životne vrijednosti. Čak su postojale žene koje su bile plaćane (ovisno o statusu pokojnika) da na ovakav ili sličan način iznose sve njegove vrijednosti i dobre strane koje je ovaj imao za života. Smrt se djeteta nije smjela oplakivati na ovaj način. "Dijete je anđeo" i ono je našlo svoj smiraj kod nebeskoga oca. Kod oblačenja umrlog djeteta ili djevojke prevladavala je bijela boja, a često su djevojku za ukop oblačili u bijelu vjenčanu haljinu. Nekada su ljudi, uglavnom zbog neimaštine, pokojnika samo umatali u bijeli lancun i tako ga ukapali u zemlju. Često bi ga u sprovodu, do posljednjeg počivališta, nosili na skalama ili za tu prigodu skovanoj nosiljci od daske. Zbog raštrkanih i udaljenih zaselaka i slabih puteva često su morali otpočinuti. Mjesta na kojima su oni odmarali zvala su se jednostavno; počivala. Pokojnika bi spustili na već pripremljeno mjesto napravljeno od većih kamenih ploča u obliku križa i ukopanih u zemlju. Tu bi ljudi, prije nastavka puta, uz molitvu odmarali desetak minuta.
Nakon ceremonije polaganja pokojnika u zemlju, slijedio bi povratak njegovoj kući na daću tj. jelo i piće, čime su još jednom prijatelji i rodbina odavali pijetet pokojniku i suosjećali s njegovom obitelji. Mnogim je obiteljima ovakav oblik "čašćenja" bio dodatni trošak i opterećenje, pa se crkva s pravom protivila i dugo borila protiv ovoga običaja. A uvijek bi se našlo i takvih kojima je odlazak u sprovod bio dobra izlika za jelo i piće.
Crno je ruho svakako jedan od najvidljivijih vanjskih znakova žalosti za umrlom, dragom osobom. Udovice su nosile crninu za umrlim mužem najčešće do kraja svog života, a ostali članovi obitelji, pa i bliža rodbina su to činili barem godinu dana. A muškarci su svoje kajanje za pokojnikom iskazivali i višemjesečnim nebrijanjem brade. U kući se nije čulo pjesme, cijelu slijedeću godinu se nije organizirala svadba ili kakvo drugo veselje. Ako se baš netko morao ženiti ili udavati, onda je to bilo bez pjesme i onih klasičnih svadbenih običaja kakve poznajemo. I selo se tih dana, koliko je to god bilo moguće, uzdržavalo od većih proslava, veselja, pjevanja, te na taj način suosjećali s obitelji preminulog mještanina.
Pripremio: Vinko Pavić
Twitter
Facebook