Zanimljivosti
Zanimljivosti o poznatim osobama iz sela...
Dr. Ante Bruno Tandara - Hrvatski domoljub i uznik
7. listopada 1937. – 3. siječnja 1989. Naša je sreća i zadovoljstvo da se za dan našeg sveca i zaštitnika Sv.Ivana možemo radosna i ponosna srca prisjetiti našeg zemaljskog sveca i u teškim vremenima velikog zaštitnika svoje domovine i svog naroda - našeg sumještanina doktora Bruna Tandare.Rođen u našim Ričicama 7. listopada 1937. u težačkoj obitelji od oca Mate i majke Mare (rođene Knežević) koji uz Bruna imaju i sina Franu i tri kćeri: Ankicu, Dinku i Olgu.
Pučku školu završava u svom rodnom selu, malu maturu u Delnicama u Gorskom Kotaru, a Veliku maturu u splitskoj Realnoj gimnaziji. Zvanje liječnika stječe nakon šestogodišnjeg studija na Medicinskom fakultetu u Zagrebu. Medicinski staž obavlja u bolnici u Šibeniku, a od 24. veljače 1966. stalno je zaposlen u Domu zdravlja u Imotskom. 29. lipnja 1968. sklapa brak s Vanjom Brkljača. Dobri ih je Bog obdario s troje djece: kćeri Zrinka (rođ. 1969), Tomislava (rođ. 1970) te sin Zvonimir (rođ. 1973).
Kao liječnik, i po danu i po noći, od 0 do 24 bio je spreman bezuvjetno pomagati svakom čovjeku i svojim stručnim savjetom, riječima, optimizmom i osmijehom. Poznavali su ga i njegovoj su se dobroj volji divili svi stanovnici Imotske krajine, znajući da i u najtežim situacijama imaju nekoga tko će im pomoći i dobrom riječi olakšati patnju.
U vrijeme buđenja hrvatske svijesti aktivno sudjeluje u svim akcijama povezivanja hrvatskog naroda od raznih predavanja po studentskim i stručnim skupovima do zanimljivih članaka u listovima u izdanju Matice Hrvatske i lokalnog lista Imotske krajine. Na izborima 1969. izabran je za narodnog zastupnika u Sabor SR Hrvatske s mandatom od četiri godine. Od samog početka svog mandata žustro i iskreno bori se za Hrvatsku i za svoj rodni kraj kao i za svakog poštenog «malog čovjeka».
Zalagao se je za identitet Hrvatske, razvoj Dalmacije posebno Imotskog kraja, pravednu raspodjelu dobara u okviru bivše federacije, za smanjenje kroničnog broja nezaposlenih u Krajini, poticanje poljoprivredne proizvodnje, posebno vina i duhana te ostalih autohtonih kultura i njihov siguran plasman na tržište, za primjereniju zdravstvenu zaštitu, gradnju novih zdravstvenih ustanova, unapređenje prosvjete i kulture, a protiv ekonomskog centralizma Beograda.
Zbog takvih hrabrih i iskrenih nastupa već zarana biva označen kao prohrvatski i zajedno s ostalom hrvatskom inteligencijom praćen od raznih špijunskih službi socijalističko-komunističke mašinerije. Već u veljači 1972. Javno tužiteljstvo SR Hrvatske podiže optužnicu protiv dr. Bruna Tandare u kojoj stoji kako postoje osnovane sumnje da je kao zastupnik u Saboru silom i drugim protuustavnim putem nastojao razbiti postojeće ustavno uređenje SFRJ; osobito da se povezao s Markom Veselicom, Šimom Đodanom i Franjom Tuđmanom te ih dovodio u Imotski da drže predavanja u kojima se isticalo kako je za hrvatski narod jedini izlaz izdvajanje iz zajednice jugoslavenskih naroda. U optužnici također stoji da je uporno isticao kako je Hrvatska eksploatirana, kako se rasprodaje hrvatska obala, kako Srbi odnose hrvatske devize i s njima u Beogradu grade tamnice za razbijanje hrvatskih glava.
Ubrzo mu je oduzet imunitet saborskog zastupnika te je sproveden je u pritvor zajedno sa Jerkom Prkom i Dragom Prljom. Već na samom početku suđenja bilo je jasno da su šanse za odbacivanje optužbe bile jako male ili nikakve. Kao i druga suđenja borcima za Hrvatsku i ovo je bilo provedeno po ustaljenoj praksi «tko te tuži taj ti i sudi».
Nakon dvomjesečnog suđenja i iskaza optuženih i četrdesetak svjedoka Bruno je proglašen krivim i osuđen na kaznu strogog zatvora u trajanju od jedne godine. Na zahtjev tužiteljstva Vrhovni sud, suprotno očekivanjima, povisuje kaznu na dvije godine i četiri mjeseca strogog zatvora koju Bruno, zajedno s Veselicom, Tuđmanom, Đodanom, Budišom, Gotovcem, Đurom Pericom, Mijom Jukićem i ostalim hrvatskim mučenicima, odslužio u zloglasnom konc-zatvoru u Staroj Gradišci. Podvrgnuti najvećim mukama stoički izdržavaju svoje kazne, a po izlasku na slobodu grubo zanemareni od društva trpe svoj novi pakao.
Nakon odslužene kazne Bruno se vraća svom kraju, posvećuje se obitelji i svom liječničkom zvanju živeći mirnijim životom. U kobno nedjeljno jutro 3. siječnja 1989. godine diljem Imotske krajine, Dalmacije, Hrvatske i čitavog svijeta odjeknula žalosna vijest: dr. Bruno Tandara preminuo je iznenada u svom domu u Imotskom.
Kilometarske kolone automobila dva su dana kasnije slijevale put njegovog posljednjeg počivališta u rodnim Ričicama, gdje je obavljena sahrana u nazočnosti rodbine, prijatelja i štovatelja iz cijelog svijeta. Još dugo će u nama odjekivati duboke poruke hrvatskog pisca i najvećeg govornika Vlade Gotovca koji je spontano pred petnaestak tisuća ljudi održao veličanstven govor.

GOVOR VLADE GOTOVCA NA POGREBU DR. BRUNU TANDARI
"… Samo pravi čovjek može služiti i vama i sebi. Takvog sam ga poznavao, kakvog ste ga i vi poznavali. O Brunu kao čovjeku nitko ovdje nikom ne može reći ništa novo. Svi smo se skupili upravo zato što smo ga znali. Živeći dostojan život bio je svima nama uzor. Nemojte tugovati tako kao da je nešto izgubljeno, nemojte tugovati tako kao da je Bruno otišao, za ovu domovinu za koju je patio i za koju je patnju primao, sve što je lijepo, a on je tu ljepotu volio, sve što bude dobro a on se za tu dobrotu borio, sve što ima budućnost, a on je toj budućnosti pripadao, sve je to s Brunom u Brunu i s nama. Nitko ne može prekinuti dostojanstven život. Tijelo je slabo, rekao je i Krist, a duh ostaje. I kako budete taj duh primili tako će Bruno živjeti. Sve što od tog duha napustite napustit ćete od Bruna, a ako budete njegov duh prihvatili bit ćete njegovi prijatelji i doista ćete učiniti ono što je on htio da učinite. Znam da će tako bit, jer i činjenica da ste vi ovdje pokazuje najljepše. Niti ja niti bilo čije riječi ne mogu tako temeljito dočarati da je Bruno imao pravo. Jer samo onome koji ima pravo u Ričice na pogreb ovoliko ljudi dolazi.Samo onom koji je bio na pravoj strani puk ovako odgovara. Samo onome koje bio čovjek ljudi se sakupljaju osjećajući da je strašan gubitak što ga nema. Ali samo s pravim čovjekom nema velikog gubitka, jer pravi ljudi ne odlaze, pravi ljudi ostaju u svakom od nas. Mi ih dijelimo isto kao što se dijeli kruh nebeski, isto kao što se dijeli na pričest tijelo Gospodinovo.
Isti je to duh, isto je to tijelo, ista je to razdioba neprekidna i stalna. U nama, u našoj djeci, u našim unucima uvijek će se dijeliti jer to je domovina jedina koju imamo. Prava ljudska domovina - to su ta srca koja protežu iz koljena u koljeno isti duh, istu vrijednost, istu ljepotu, istu vjeru, isto dobro. On je čovjek koji je to sve u sebi imao. Ne zaboravite da je ono što je on od Hrvatske htio bilo časno lice, lice lijepo, lice ponosno, lice dobro, lice koje se u svakom trenutku može svijetu pokazati s ponosom, čašću i ljubavlju. Nikakvu Hrvatsku mržnje, nikakvu Hrvatsku podlosti, nikakvu Hrvatsku osvete, mi smo iznad toga i ostat ćemo se iznad toga. Mi smo se borili za jednu zemlju suvremenu, civiliziranu, za jednu zemlju mira i spokoja, radosti i užitka.
Ta se zemlja danas njemu treba zahvaliti za njegov život i mi zajedno s njom. I kao što smo se zahvalili kad ga je tijelo napustilo druga zahvalnost ostaje s njegovim duhom. Ostanite s njim. Sjećajte ga se. Ne trebate ga se sjećati samo po imenu; kad god nešto dobro učinite to je sjećanje na njega, kad god nešto lijepo doživite to je sjećanje na njega ikad god se sjetite svoje domovine sjetit ćete se njega kao i svih onih koji u beskrajnom nizu smrti gledamo i vraćamo im se u ovakvim trenucima. To je naša domovina. Kakvi su mrtvi takva je i domovina. Ne zaboravite to nikada jer njihova nas pouka prati kako mi dalje živimo. Govorim vam to samo zato jer znam koliko ste tužni. Vidim to i čujem.
Neću vam ponoviti ništa o njegovoj vjeri jer su to svi rekli, htio sam vas samo podsjetiti da su na ovoj drugoj strani bili i njegovo srce i njegova patnja i zbog nje je i stradao. To se ne smije zaboraviti čak i onda kada izgleda da to tako malo znači. Naučite se voljeti takve ljude i ja sam siguran da će ta zemlja učiniti sve što je on htio, da će se dogoditi sve što je on htio i kad to bude tako da će on biti sretan ma kakav bio naš drugi život. Sjećajte se toga, misli te na to i na taj način će te mu dati pravi pokoj kakav je on i zaslužio. A sada zajedno recite ono što spada svim ovakvim ljudima: NEKA MU JE SLAVA." Narod je u glas odgovorio: "SLAVA MU"
Pripremio: Mislav Budimir

MATE TEO PATLOV
Mate Teo Parlov rođen je 16. studenog 1948. u Splitu, a umro u Puli 29. srpnja 2008. Mate je svakako jedan od najvećih sportskih veličina u europskim pa i svjetskim razmjerima. Slavni hrvatski boksač podrijetlom iz naših Ričica u kojima je dijelom proveo prvih desetak godina svoga života.
U amaterskoj karijeri imao je ukupno 310 mečeva uz samo 13 poraza. Tijekom svoje amaterske karijere, Parlov je bio osam puta prvak Jugoslavije u poluteškoj kategoriji (1967-1974), pet puta prvak Balkana (1971-1974), dvaput prvak Europe (1971. u Madridu, te 1973. u Beogradu) te svjetski amaterski prvak na prvom svjetskom prvenstvu održanom 1974. godine u Havani, Kuba. Osvojio je dvaput nagradu Zlatne rukavice, 1967. i 1969. Sudjelovao je na Olimpijskim igrama u Münchenu 1972. gdje je osvojio zlatno odličje u poluteškoj kategoriji.
Parlov je započeo profesionalnu karijeru 1974. a naslov europskog prvaka u poluteškoj kategoriji osvojio je 1976. godine. Osvojio je naslov svjetskog prvaka u poluteškoj kategoriji verzija WBC 1. srpnja 1978. godine pobjedom nad Argentincem Miguelom Angelom Cuellom nokautom u devetoj rundi.
I Ričičani su na poseban način proslavili Matino osvajanje svjetske boksačke krune. Naime, Mate je te godine posjetio rodne Ričice, a mještani su u njegovu čast priredili nezaboravnu feštu. Izgubio je naslov prvaka u poluteškoj kategoriji po WBC-u porazom od Marvina Johnsona tehničkim nokautom u desetoj rundi (Italija, 2. prosinca 1978.) Kao profesionalac imao je 29 borbi: 24 pobjede, 3 poraza i 2 neriješene borbe.
Njegov posljednji dodir s boksom bio je na Olimpijskim igrama 1984. gdje je imao ulogu jugoslavenskog trenera. Na tim su olimpijskim igrama jugoslavenski boksači postigli svoje najbolje rezultate ikada: jedno zlato, jedno srebro i dvije bronce. Nakon završetka svoje aktivne boksačke karijere živio je u Fažani pokraj Pule, daleko od sporta i javnog života. Vodio je vlastiti kafić u Puli.
U ožujku 2008. dijagnosticiran mu je rak pluća. Preminuo je četiri mjeseca kasnije, 29. srpnja 2008. Pokopan je 31. srpnja 2008. na Gradskom groblju u Puli.
Uz Matin život veže se cijeli niz zanimljivosti. Jedna se odnosi na poeziju. Mate je strastveno čitao, ali i pisao poeziju. U intervjuu tjednom časopisu Nedjeljnoj Dalmaciji rekao je kako je na njega jako uticao stariji brat Ivan koji je bio profesor hrvatskog jezika. Stoga se čak prije vrlo važnih borbi (otprilike sat vremena prije borbe), Mate Parlov psihološki pripremao za borbu čitanjem hrvatske poezije..
Još jedna zanimljiva zgoda kaže da je jednom prilikom pred sam početak svojega meča saznao da tadašnja JRT nema novaca za prijenos, a Mate je tada kao zaista veliki čovjek i sportaš samo upitao koliko to košta i ispisao ček na traženi iznos.
Prema wikipediji priredio: don Mladen Parlov