SELO RIČICE

Prvi pisani spomen mjesta i imena Ričice nalazimo u spisima splitskih notara iz 1342., a drugi u povelji kralja Alfonsa V. 1454. Godine.
Ime “Ričice” vjerojatno je nastalo od imena “rijeka”, “rječica”, tj. “rječice”. Naime na području sela Ričice zimi i u rano proljeće izbiju brojni izvori vode, “rječica” koje se slijevaju u polje. Prije su se vode iz izvora slijevale u dvije “rječice”, Vrbicu i Ričinu, a danas se slijevaju u Ričičko jezero. Jezero je umjetno, akumulacijsko, a dovršeno je 1985. god. Trebalo bi služiti za navodnjavanje Imotsko-bekijskog polja. Jezero je gotovo u cjelini potopilo Donje Polje, tj. plodno polje na čijim su se rubovima nalazila četri zaseoka (Parlovi, Dujmovići, Gujići, Topalušići) koja su također potopljena.
Spomenuto jezero je gotovo posvema izmijenilo krajolik Ričica koji je prije potapanja, sa svojim brojnim malim glavicama, brežuljcima i poljima, više podsjećao na ljepotu bosanskih predjela, nego na dalmatinski krš. Ričice su se smjestile u dužu prodolinu smjera istok-zapad na sjeverozapadu Imotske krajine. Sa sjeverne strane Ričice okružuje brdo Volijak, iza kojeg kao veći brat stoji planina Zavelim. Na zapadu se nalazi brdo Drežanj. Na južnoj strani Ričica, po čitavoj dužini prostire se kamenjarska visoravan, zasađena borovom šumom i niskim rasljinjem. Na istoku se nalazi prelijepi kanjon Badnjevice kroz koji je Ričina otjecala u Prološko polje, tj. u Prološko blato. Na sjeveroistoku sela nalaze se velika vrata prosječenog Volijaka iza koji se vidi selo Podbila. Kroz prosječena vrata u jezero dotječe Ričina, koja izvire u Studenim vrilima, pa sakupljajući vode raznih posuških izvora, nosi ih sa sobom (i gubi) preko Vinjana Gornjih i Vira prema Ričicama.
Od prirodnih bogastava u Ričicama najprije valja spomenuti kamen. Da kamen, jer su upravo zahvaljujući njemu brojni Ričičani postali vrsni klesari i zidari. Ričičani vole svoj kamen! Brdo Volijak je obilovalo boksitom kojeg je 15-tak godina eksploatiralo poduzeće “Pomograd” iz Splita. Nije nam poznato da je selo imalo ikakve koristi od odnošenja našega bogastva, osim godina prašine i razvaljenih zidova od poduzeća koje je “tražilo rudu”. Područje Ričica obiluje tupinom (laporom), a u Satuliji postoje i nalazišta ugljena. Na padinama brojnih brežuljaka uspijeva razno voće, a osobito vinova loza koja daje kvalitetnu “Ričičku kap”. Zapuštene međe, vrtlovi i njive svjedoče o radišnosti starih Ričičana i o plodnosti ričičke zemlje, koja je ipak - zbog nedostatka vode u ljetnim mjesecima -, škrto rađala. Najveće bogastvo Ričica jesu ljudi, Ričičani, radišni i pošteni; ljudi koje je oduvijek krasila ljubav prema Bogu i Domovini. Hrvatsko zavjetno geslo: “Za krst časni i slobodu zlatnu!” geslo je i Ričičana koji su u svim ratovima krvlju natapali grudu hrvatsku.
Dok je selo bilo nastanjeno pučanstvo se je bavilo sadnjom krompira, žitarica, kukuruza i sl. Nakon potapanja potapanja Donjeg polja a još više nakon velikog iseljenja, preostalo pučanstvo se bavi uglavnom obrađivanjem vinograda te obrađivanjem okućnica, tj. vrtlova. Nisu obrađeni podaci koliko je Ričičana iseljeno te gdje žive. Pretpostavlja se da ih danas najviše živi u Zagrebu, Splitu te u Njemačkoj.
Selo Ričice može se podijeliti na nekoliko cjelina:
Donje polje, Srida sela, Gornje selo, Cera i Buljevka.
U DONJE POLJE spadaju:
Zaselak Bušanje s plemenima; Majić, Kolovrat i Raspudić,
zatim Dujmovići, Gujići, Kneževići, Parlovi, Rose i Topalušići s istoimenim plemenima.
SRIDA SELA: Budimiri, Lekići, Lukići, Kneževići, Medvidovići i Tandare.
U GORNJE SELO spadaju zaseoci:
Bilojelići s plemenima; Bilojelić, Čorbić i Malenica,
Brnasi s plemenima; Brnas i Bilić,
Grgići s plemenom Kilić,
Latešići i Kurdelići s plemenom Lekić,
Pavići i Debeli dub s plemenom Pavić,
Seserovići s plemenom Tandara,
Sičenice s plemenima; Sičenica i Matišić,
Tavre s istoimenim plemenom,
Vidići s plemenima; Kovač i Martinović,
Zatim plemena; Juričić, Lukić, Matišić, Žuljić.
ZASELAK CERA s plemenima: Bartulović, Malenica, Pripuz i Pušić.
BULJEVKA s plemenom Lažeta.
Ričice u pretpovijesno, ilirsko i rimsko doba
Nadgrobne i obredne gomile, kojih je nekoliko na području Ričica, svjedoče o ljudskoj prisutnosti već u doba prapovijesti. Spomenute gomile potječju vjerojatno iz ilirskog razdoblja kada su područje Dalmacije, a time i Ričica, nastanjivala ratoborna plemena Dalmata. Nažalost, nisu obavljena sustavna istraživanja ilirskih obrednih i nadgrobnih gomila. Spomenimo ih nekoliko, a vjerojatno ih ima i više: gomila na brdu Drežanj; gomila na Megdanu iznad Majića; gomila iznad Grgića pećine; gomila na brdu Volijak itd.Na raznim lokalitetima Ričica uglavnom slučajno su pronađeni neki predmeti iz pretpovijesnog razdoblja. Nažalost, dio ih je uništen i odnesen. Manji dio pronađenih predmeta potječu iz barkenog doba, a većina iz željeznog doba (od 1000. god. pr. K. do 400. god. pr. Krista), kada su u Ričicama bili nastanjeni Iliri.
Iliri, kojima su pripadali i Dalmati, bili su ratoborna, vojnička plemena. Živjeli su u jedinicama-župama, koja su međusobno bila u neslozi. Te su župe imala utvrđena središta. U središtu njihova religioznog života bilo je štovanje boga Silvana, zaštitnika pašnjaka i šuma, te božice Dijane, zaštitnice lova. U ilirsko doba u Ričicama je vrlo vjerojatno bilo jezero, čija je razina bila puno viša od današnje. Da su Ričice u davna vremena bila posve pod vodom svjedoče i brojni fosilni ostaci školjaka, puževa i ribica pronađeni iznad Parlova.
Naime, u pretpovijesno doba vrlo vjerojatno nije postojao sadašnji kanjon Badnjevice, nego su i Badnjevice bile zatvorene kamenjem i zemljom koji su činili prirodnu branu za vode koje je donosila ondašnja Ričina i koje su formirale jezero. Da su se Iliri na tom jezeru služili lađama svjedoče željezni prstenovi ugrađeni na stijenama Badnjevica. Teško je pretpostaviti kada su vode Ričine probile Badnjevice, a svakako je to bilo prije dolaska Rimljana koji su porazili Ilire te kroz Ričice sagradili i cestu koja je prolazila od Salone, preko Imotskog polja prema jednom od najvećih utvrđenih ilirskih gradova Dalminiumu, u današnjem Duvanjskom polju. Ostalo je zapisano kako je rimski konzul Scipion Nazik 155. god. pr. Kr. izvršio pohod s jakom pješadijom i konjicom iz Salone, rimskom cestom preko Imotske krajine (i Ričica) te u tom pohodu spalio i razorio Dalminium. Ostaci tog porušenog ilirskog grada i dan danas strše podno Duvanjskog polja na brdu Hlib.
Iz rimskog doba u Ričicama je pronađeno više ostataka. Prigodom gradnje jedne obiteljske kuće u zaseoku Pavići, vlasnik je iskopao kameni reljef na kojem je prikazan ilirski panteon s prikazom boga Bakha, ilirskog boga vina i vinograda s pratećim božanstvima. Bakho je prikazan s panterom i toljagom. Na kamenom reljefu prikazana je i božica Dijana.
Također je pronađeno više ostataka nadgrobnih spomenika, rimskih stella, natpisa i novca. Danas se u Sinjskom muzeju čuva desetak rimskih novčića pronađenih u Ričicama, kao i ukrasni fragmenti u obliku rozeta i neki drugi sitni predmeti. Neki se predmeti nalaze u splitskom Arheološkom muzeju, ali i na drugim mjestima. Jedna od natpisa s pronađenih rimskih spomenika obradio je i don Frane Bulić.
Natpis glasi: DMSCVRVS PSIT. SIBI ET SVIS IIII
Što znači: D (is) M (anibus) Scv (e) rvs p(o)s(u)it sibi et suis IIII.
(Marljivim rukama Severus postavi sebi i svojima IV)
Rimljani su u Ričicama sagradili i most preko Ričine radi lakšeg prodiranja prema Istoku. Most se je sačuvao samo u tragovima. Stotinama godina vršio se kolni i drugi promet iz Salone, snažnog političkog, vojnog i trgovačkog središta rimske pokrajine Dalmacije, preko Ričica i Poda u pravcu Cvitića mosta i dalje prema Dalminiumu (Duvnu). U kamenom terenu Ričica još i danas se naziru užljebeni tragovi kolovoza koji je mogao nastati samo stoljetnom upotrebom.