KRATKA POVIJEST RIČIČKO-PODBILJSKIH LUKIĆA

Prezime Lukić pripada onoj najbrojnijoj skupini prezimena koja su motivirana osobnim imenom rodočelnika odnosno starješine obiteljske zajednice. Tako je ovo prezime najvjerojatnije nastalo po „patronimskoj“ osnovi od imena Luka. „Lukić“ je deminutiv imena Luka, tj. mladi ili mali Luka. U ovu skupinu spadaju i ričička prezimena; Dujmović, Ivanković, Jurić, Lažeta, Lekić, Martinović, Pavić i Roso.
Prema nekim izvorima Lukići su porijeklom s tromeđe Dalmacije, Hercegovine i Crne Gore, a prema drugim iz Kninske krajine od kuda su se u bezbrojnim i čestim migracijama proširili po Lici, Slavoniji, Hercegovini, Bosni, Vojvodini i Srbiji, a u novija vremena Lukiće možemo sresti na gotovo svim svjetskim meridijanima. Prema vjerskoj pripadnosti Lukića je danas više pravoslavne nego katoličke vjeroispovijesti. U Hrvatskoj danas živi nešto više od 5 tisuća osoba koje nose ovo prezime koje je 45. prezime prema brojnosti.

Z namo da se obitelj Lukić ne spominje u prvom i najstarijem popisu ričičkih obitelji tzv. „zemljišniku“ iz 1725. među 28 obitelji kojima je Mletačka uprava dijelila zemlju nakon protjerivanja Turaka s ovih prostora. Niti devet godina kasnije, dakle, 1734. kad je u Ričicama uslijedila i druga dodjela zemlje na popisu nije bilo niti jedne obitelji Lukić. Tako se prvi put u Ričicama prezime Lukić spominje u crkvenom popisu obitelji sela Ričice 25. srpnja 1739. god. Toga nadnevka se naime izričito spominje obitelj JURE LUKIĆA koja broji sedmero članova. Dakle, rečeni je Jure, zasigurno svim Lukićima, podrijetlom iz današnje župe Ričice, najstariji poznati predak, sa svojom sedmeročlanom obitelji doselio u Ričice između 1734. i 1739. godine. Matica im je bila na prostoru između Brnasovih i Kilića kuća. Kasnije su naselili i „Sridu sela“ u Ričicama i Petrovića Ceru. Stoga se Lukići s pravom smatraju starosjediocima na ovim našim ognjištima, i to već gotovo tri stoljeća!

U dokumentu o „redovini“ iz 1774. koja se davala župniku, (u Ričicama je tada služio fra Josip Brkić), a koji se čuva u Makarskom samostanskom arhivu opet se spominje rečeni JURE LUKIĆ.
U najstarijoj sačuvanoj matici krštenih župe Ričice od 19. lipnja 1786. u svom izvještaju o vizitaciji biskup Fabijan Blašković navodi popis krizmanika. Među sedamdesetak krizmane djece je i Matija kći Dujma i Josipe Lukić, dok joj je kuma bila Matija Lekić. Za pretpostaviti je da je to bila praunuka rečenoga Jure Lukića jer se Jure kao „glava“ kuće navodi i 1792., a koji je tada već prevalio osamdesetu godinu života. Naime, u dokumentu iz 1792. o plaćenoj „pašarini“ izvjesnom Miralimu Paši na Zavelimu navodi se kako, između ostalih i Jure Lukić plaća 4 reala, budući da su Podzavelimski kraj i Podbila bili sastavni dio župe Ričice kao „Gornje Ričice“ u kojima su stari Ričičani imali šumu za sječu ogrjevnog drva, zemlje za obradu i staje, jer su nakon završetka mletačko – turskog rata (1715. – 1718.) tzv. „Požarevačkim mirom“ do tada jedinstvene Ričice nesretno i nespretno presječene i podijeljene. Tako su Zavelim i Podbila (Gornje Ričice) ostali pod Turskom, a selo Ričice pod mletačkom upravom.
Godine 1823. u župi su 2 obitelji Lukić (nema navoda o nositeljima tih obitelji) kao i u „Upisniku kuća i posjednika“ (katastarske) općine Ričice iz 1835. godine u kojem se spominju također dvije obitelji Lukić i to obitelj Jakova sina Bože Lukića (Jurin unuk), i obitelj Petre (?) Lukić udove Andrije. U kakvim su rodbinskim odnosima bili rečeni Jakov (Jurin unuk) i tada pok. Andrija teško je zaključivati na osnovu ovih nekoliko šturih podataka, međutim najizglednije je da je tada pok. Andrija bio drugi Božin sin tj. unuk rečenog Jure Lukića. U „Upisniku“ iz 1877. spominje se Jozo Lukić pok. Jakova, Tadija i Marko pok. Jakova, Mate pok. Bože, i ponovno Mate pok. Bože?! (vjerojatno je bio upisan dva puta ili je pogreška u prijepisu). Iz činjenice da je rečeni JURE LUKIĆ (rođen oko 1705.), a kako vidimo još je 1792. bio živ proizlazi da je u Ričicama svakako doživio lijepu i duboku starost od gotovo devedeset godina.

BOŽE, Jurin sin, imao je po svemu sudeći četiri sina. MATU, drugog sina koji se vjerojatno zvao ANDRIJA , ILIJU I JAKOVA. BOŽE Jurin imao je i dvije kćeri, jedna je bila udana u Vinicu od kuda je odselila u Sarajevo, dok je druga bila udana u Pipličiće (Ričice). Obiteljska loza najstarijega Božina sina MATE dobila je nadimak MATKOVIĆI i oni su uglavnom ostali na Glavici pored crkve Sv. Ivana Krstitelja u Ričicama. Drugi Božin sin (po svemu sudeći zvao se ANDRIJA) i nije imao potomaka. ILIJA je bio treći Božin sin čiji se potomci od tada zovu „na kući“ Puškari. JAKOV, četvrti Božin sin je koji je po svemu sudeći ostavio i najbrojnije potomstvo, mogao je biti rođen oko 1760. godine i imao je tri sina; JOSIPA (Jozu), MARKA i TADIJU.

O Jakovljevu sinu JOSIPU i bratu mu Tadiji i njihovu potomstvu nisam našao relevantnih podataka.
MARKO, drugi Jakovljev sin imao je četiri sina i dvije kćeri. Sinove PETRA, MARIJANA, IVANA rečenog Svetac i PAŠKU .
MARKOVE kćeri bile su Joza i Jela. Obje su bile udane u mjesto Dokiće općina Vir kod Posušja.

PETAR, najstariji sin MARKA Lukića rođen je 1859. godine, a umro 1937. Bio je oženjen Tomicom Šodan iz Makarske s kojom je imao sinove MARKA, MATU i PAŠKA, te kćeri Maru i Anđu. Mara je bila udana pod Kiljinim stinama, a Anđa u Parlove.

MARIJAN, drugi Markov sin rođen je 1866. i imao je sinove; JERKA, LUKU i IVANA (Iku).

IVAN rečeni Svetac, treći Markov sin, rođen je 1871. i imao je pet sinova; TOMU, NIKOLU, STIPU, MARKA i MARIJANA. Poznato je da je IVAN Lukić rečeni Svetac bio uvijek na usluzi župljanima i crkvenim velikodostojnicima te ih rado i često primao u svojoj kući. Dokumentirano je tako i zapisano da je „Svetac“ i kod vizitacije Ričica od strane splitskoga biskupa i blagoslova crkvenih zvona 27. 12. 1938. godine primio i u svojoj kući pogostio izaslanika rečenoga biskupa, tadašnjeg župnika Ričica don. Antu Tolića i O. fra. Franu Tonkovića koji je blagoslovio crkvena zvona i tom prigodom održao lijep prigodni govor.(Izvor je „kornika župe Rićice“ i župski list Ričice).

MARKO, prvi sin Petra pok. Marka rođen je 1892., a umro1973. imao je pet sinova i to; JOZU, LUKU, MIRKA, MARIJANA i IVANA. MATE, drugi sin Petra pok. Marka imao je sinove MATTHIASA i PETERA.

PAŠKO, treći sin Petra pok.Marka imao je sinove BLAŽA, BARIŠU i MARIJANA rečenog Manju.



GRAFIČKI PRIKAZ SKRAĆENOG RODOSLOVLJA JURE LUKIĆA



SJEĆANJA NAŠIH STARIH

U ovom pokušaju prikaza kratke povijesti plemena ričičkih Lukića dosta relevantnih podataka preuzeto je iz knjige „Prezimena župe Ričice“ autora Ante Ivankovića, tiskane 2009.godine, u nakladi Matice hrvatske ogranak Split, Nadbiskupijskog i Državnog arhiva u Splitu, Mletačkog katastra za XVII. i XVIII stoljeće kao i Austrijskog katastra Ričica, ali su možda i najvrijedniji i najznačajniji oni podaci koje sam prije desetak godina počeo zapisivati i to uglavnom ono što mi je na moje inzistiranje pričao moj pokojni otac Marijan (Marinko) Lukić pok. Marka, stric Anđelko (Đemo), sin pok. Bariše i teta Mara pok. djeda Petra, udova Žuljević, iz Sutivana na otoku Braču.

Moje zanimanje za povijest i rodoslovlje plemena Lukić seže još u ranu mladost. Tako sam se još prije tridesetak godina raspitivao i saznao poprilično toga o našim precima i to u međuvremenu od nažalost već umrlih, naših starih Lukića, kao npr. od pok. dida Ivana (Ike), sina pok. Marijana, pok. strica Ante, sina pok. dida Jerke, pok. dida Stipe, sina pok. pradida Ivana (zvanog Svetac), pok. bake Anđe, udane Parlov, točnije rečeno mlađe sestre pok. „pravog“ djeda Marka Lukića, pok. strica Paške (Paće), sina pok. dida Blaža i mnogih drugih. Nažalost, ono što sam saznao od njih, a to nije bilo malo, nisam zapisao, neispravno smatrajući kako s nepunih dvadeset godina mogu sve zapamtiti. Dakle, ovdje donosim ono što sam zapisao, ali i neznatan dio po sjećanju, zato je ovdje moguće i podosta netočnih i nepotpunih podataka.

Ali zašto sam se na sve ovo odlučio, dakle napisati ovih par redaka? Kao dijete sam slušao od starijih ljudi kako smo mi svi Lukići „ljubokrvni“, što u prenesenom značenju znači da volimo i cijenimo našu rodbinu. Isto tako sam slušao kako se „Lukića rodbina ne udaje, a niti ženi do devetog kolina“. To su mi bili jedini, ali i dostatni razlozi za ovaj mali trud koji će, iskreno se nadam, doprinijeti očuvanju i njegovanju ovih rodbinskih osjećaja. Tako me je i moj otac učio i na tome sam mu zahvalan.

Zahvaljujem i molim isto tako sve one koji će ispraviti netočne podatke i ispravke uputiti na moju adresu. To je naš dug, dug našim zajedničkim precima! Molim mlađe generacije da se raspitaju kod roditelja i starijih te da ovo malo podataka upotpune, ovaj tekst umnože i ponude na čitanje našoj mnogobrojnoj rodbini. Na veliku žalost i nepravdu je Lukićeva ženska loza meni iz nepoznatih razloga gotovo neobrađena, ali se to sve još može ispraviti. Treba samo malo one „ljubokrvnosti“ i slobodnog vremena. Mi smo širom svijeta raspršeni, mlade se cure i momci zaljube i zavole, a na kraju se može ispostavit kako su zapravo velika rodbina! Eto, i to je jedan od praktičnih razloga!

Možda ćemo uspjeti u dogledno vrijeme zajedničkim naporima sastaviti „pravo“, odnosno potpuno rodoslovno stablo od vjerojatno preko 450 potomaka i to samo loze pok. Bože Lukića koji je prema upisu u Austrijskom zemljišniku umro prije 1835. god. Njegov sin se u skladu s navodima u knjizi „Prezimena župe Ričice“ zvao Jakov, a spominje se u Austrijskom zemljišniku iz 1835. Po kazivanju tete Mare koje sam izvorno zapisao, njegova supruga je imala djevojačko prezime Bilić (Biluša). Jakov, koji je prema Austrijskom zemljišniku umro prije 1877. god. je imao braću Josipa (Jozu), Tadiju i Marka. Marko je imao Petra (1859-1937), dakle moga „pravog“ pradjeda, koji je sahranjen na ričičkom groblju i gdje sam pronašao samo drveni križ s izblijeđenim imenom Petar Lukić, pa sam prije dvadesetak god. napravio fotografiju istog. Njegov sin Marko (1892-1973), zapravo otac moga oca, sahranjen je pak na mjesnom groblju filijalne crkvice sv. Petra koja je izgrađena 1937. u župi Vir.

Anđa kći Petra i Tomice Šodan bila je izuzetno hrabra i snalažljiva žena. O njoj ima vedrih dogodovština koje se i dan danas prepričavaju, posebno iz mladenačkih dana, ali i kasnije, kad bi joj nećak Matthias (Mate) dolazio u posjetu. Anđina kći Toka, udova Marijana Tavre, živi kod sinova Milana i Nede kod Omiša. Jedna kći živi u Njemačkoj, udana je za Danu Knezovića.

Maca Pušić je na Staji (Podzavelim). Sin Joke Bilojelić Drago je živio i umro u Kanadi i družio se s mojim pokojnim stricem Ivanom, najmlađim sinom pok. dida Marka kao i s pok. Nediljkom, sinom pok. dida Jerke, učiteljem ruskog jezika, a u Vancouveru ima kći Carlu koju sam upoznao 1987., drugi sin Josip je poginuo nesretnim slučajem. Iza njega je ostala draga i požrtvovana strina Mara. Did Marko je imao sina Luku, r. 1914., a umro je 1948. Neko vrijeme je živio ispod Kiljinih stina. Nikad nije bio dobrog zdravlja, jer je rođen kad je „kosila“ tzv. španjolka (opasna gripa). Navodno je morao prisilno voditi brigu o partizanskim konjima kod Bjelovara. Sahranjen je na istom groblju gdje su djed i baka sahranjeni, dakle pored filijalne crkvice sv. Petra u Cera-Podbila. Odatle puca pogled na Ričice, njihovu prapostojbinu. Pok. strica Jozu su partizani u svibnju 1945. zajedno s ostalih 26 domobrana ubili blizu Gospića. Pred smrt mi je detaljno pričala o tome pok. strina Anka, r. Francetić.
Jedan čovjek mi je isto tako ponešto pričao u ožujku 1992. u Kanadi o tome kako su ga vodili na strijeljanje, iako se predao; taj koji ga je navodno posljedni put vidio i meni o tome pričao je izvjesni Zdunić Marko iz Gospića. O tome zločinu piše opširno na temelju ovjerenog svjedočenja tada nekog mladića list Hrvatskih političkih zatvorenika u čijem sam posjedu. Stric Mirko nije bio oženjen i služio je dragovoljno u Ustaškoj vojnici. Nosio je crnu odoru, a po pričanju dida Mate (r.1911., umro 1987. u St. Andrä/Lav., Austrija) nije htio prilikom povlačenja iz Zagreba skinuti odoru Crne legije, nego je rekao: „... u njoj sam se borio, u njoj ću i umrijeti“.
Da je poslušao dida Matu možda bi spasio vlastiti život, ali... Stric Ante pok. dida Jerke mi je 1982. u Zagrebu pričao na svadbi brata Mirke da je stric Mirko bio kao „curica“. Znači pošten, ponosan i omiljen. On ga se dobro sjećao. Oni su bili ista generacija. A četvrti, najmlađi sin Ivan je pobjegao iz Jugoslavije. Tako stoji službeno u matičnom uredu u Viru. Upravo tako. Crno na bijelo! Sahranjen je u Kanadi. Bio sam na sahrani i nikada do te sahrane nisam vidio više hrvatskih zastava i vijenaca s hrvatskim simbolima. Bio je emigrant punih 34 god. i surađivao u hrvatskim izbjegličkim novinama. Sve je uradio za svoju obitelj i potpomagao hrvatsku stvar, a da nije uspio posjetiti slobodnu Hrvatsku! Od pet sinova koje je imao dida Marko jedino je Marijan mogao slobodno dolaziti kući, uglavnom za Božić, jer je trebalo nahraniti brojnu obitelj (roditelje, dvije mlađe sestre, a kasnije ženu i petero djece). Braću su mu „osloboditelji“ po naređenju Beograda ili ubili ili pak najmlađeg prisilili nan bjekstvo da se nikad više ne vrati kući! Čak nije smio doći na sahranu roditeljima! Njegove sestre Slavka i Jelka su bile i ostale ponos čitave obitelji Lukić. Sahranjene su u Sutivanu i iako su Bračani dobro znali iz kakve obitelji dolaze, svi su ih jako poštivali.

Kako za života, tako i za vrijeme sahrane na koju su doslovce svi mještani došli. Pokojne tetke su bile pojam dobrote, vedrine, marljivosti, poštenja i vjernosti katoličkoj vjeri. Tako su odgajali i vlastitu djecu. Nije mi bilo lako tipkati ove retke o mojim tetkama i stričevima, a o pokojnom ocu ne mogu još pisati jer je još sve tako svježe, iako bi o njemu mogao pisati najopširnije. Ali neka ova slova budu povod drugima i neka drugi Lukići pišu o svojim zapažanjima i uspomenama te to stave na papir. Vrijeme brzo prolazi!

Dakle, u ovoj dolje konkretno prikazanoj liniji vrlo jednostavno se može pratiti rodoslovno stablo do 15. srpnja 1737., ali naravno samo i isključivo na osnovi pisanih izvora pohranjenih kod Nadbiskupijskog arhiva Split, Matice, M67, a isto tako se jako bitni podaci nalaze kod Državnog arhiva u Splitu, Austrijski zemljišnik iz 1735. katastarske općine Ričice. Ali tek ovdje započinje izvanredno napeta priča. Svi smo mi pozvani privesti je što bržem kraju. Meni je npr. jako drago da sam saznao da se pradjed moga pradjeda zvao Bože Lukić. Međutim, na ovome se ne bi smjelo stati. Onaj tko stvarno traži podatke o svojim precima uspijeva u tome i pronalazi ih!

Posebno ovdje mislim na nas koji potječemo iz Petrovića Cere (danas opustjelih Lukića), iako nam je matica bila između Brnasovih i Kilića kuća, a selili smo i u Sridu sela i obratno. Osim Petrovića Cere (dakle naše pleme i jedna obitelj Lekić, zvana Bosić) postoji još Pušića Cera i Malenica Cera koje su bile još prije naseljene od Petrovića Cere. Ovaj naziv Petrovića Cera vjerojatno potječe od moga pradjeda Petra čiji je boravak u Lukićima registriran 1889. god., a dokaz se nalazi u Arhivu BiH, Fond Zemaljske vlade, signatura 1254/1890. Tu se navodi da u selu živi Petar (30 god.), Marijan (23 god.), Iko (Ivan), zvani Svetac (18 god.) i Paško (15 god.), svi sinovi Marka Lukića! Danas se administrativno Petrovića Cera proteže od Lučine (pleme Tavra, Matuljevi i Čigrići) do Kule, a škola na Kuli je zatvorena 1976. Ovo su nepobitni podaci i poklapaju se s onim što sam već prije zapisao po kazivanju starijih.

Sada samo ukratko o onome što sam uspio zapisati prije desetak godina, najviše po pričanju pok. oca Marijana i strica Anđelka Lukića, kao i tete Mare, udove Žuljević.

Paško je imao kći Boju, udanu za Miju Pušića, rođena je 1900. Jela, r. 1904. je bila udana za Nikolu (Niko) Budimira, a povodom obljetnice 70. god. braka je ugasli zagrebački tjednik „Arena“ donio veliku reportažu o njima. Srećom, imam taj primjerak. Dobro je se sjećam; bila mi je kao baka, kao što i jeste, jer pok. baku Maru, r. Tandara, nažalost nisam upamtio. Kad kod bi govorila o Lukićima kazala bi: „naši dragi Lukići, braća Lukići“ i skoro bi uvijek pritom zaplakala. I inače su se naši stari oslovljavali kao braća i sestre, premda to biološki zapravo nisu bili. Tako i najmlađi brat moga dida koji je pobjegao u Austriju oslovljava u svojim pismima rodbinu kao braću. Blaž (Paće) je rođen 1907. Bio je dobar trgovac. Did Bariša je r. 1910., a umro 1980. I kad bi se rijetko kada naljutio, najviše što bi rekao je bilo: „ajde, bora ti“! Puno je pomogao našim Lukićima da još gore ne stradaju nakon rata. Njegov brat Marijan (Manje), r. 1918., je poginuo kao domobran. Srećom imam jednu njegovu sliku u odori. Mara je r. 1915. Bio sam na njenoj sahrani 1998. blizu Maribora. Sin Fabijan i nevjesta Erika, rođena Bečanka su se vratili iz Beča u Ričice. Bravo!

Marijan je oženio Anicu Bašić iz Cere. Kći Iva je udana za Lujkića u Donje Polje. Tomica je udana u Tavrinu Dubravu (između Kilića kuća i ???). Did Jerko je r. 1900., a njegov unuk je trenutno kao doktor povijesnih znanosti (studij je apsolvirao na čuvenoj Sorboni) veleposlanik RH u Bonnu od 2009. Moj pok. otac, pok. stric Vlade koji je jako volio sve Lukiće i sanjao o tome da se svi Lukići bar jednom godišnje nađu i okupe u rodnom selu i još neki Lukići su pjevali 1973. duboko u noć gangu u Lukićima kad su saznali da će se Ivan, Jerkin najmlađi sin ženiti. Nedavno je preminuo. Kontaktirao sam ga telefonski prije 20 god. u Njemačkoj, ali nije se posrećilo da se ponovo vidimo. Pok. strica Nediljka sam posjetio 1990. u bolnici kod Zadra. Bio je izvanredno načitan i prava mala enciklopedija znanja. Puno se raspitivao za rodbinu. Pok. Antu i strinu Jurčušu, koja je od sviju žena znala napraviti najbolje krofne posjetio sam 1996. u Zagrebu, gdje mi je stric Ante pokazivao „plemićki grb“ obitelji Lukić i pri tome bio ponosan i radostan zato što smo mi Lukići plemenitog roda! Nisu pomogla moja uvjeravanja da su dokazi o našem podrijetlu prilično nesigurni! A njegovog sina, rođaka Miru primjetio sam na sahrani pok. oca 26. listopada 2005. Isto tako je bio i sin pok. tetke Franke, Ivanko Lažeta.


Marko Lukić pok. Petra iz 1917.g


Na naslovnoj stranici se nalazi sjajna fotografija iz 1973. na kojoj se vidi u prvom redu did Iko, did Jerko, stric Ante, brat Mirko, a stoje baba Bleluša, baba Joza, strina Jurčuša, moj otac, moja mater, stric Nediljko i tetka Marija ispred lijepe kamene kuće br. osam. Da li još postoji somić i vodena kamenica??? A na prvoj fotografiji se vide s lijeva na desno stric Luka, did Marko, Jerko, Paško i Blaž. Stoje stric Jozo, Mate, Ivan (Iko), Stipe, Marijan (Manje) i Bariša. Jerko je r. 1900., Luka (Lujo) 1904., a Ivan (Iko) 1907. On je odlično poznavao Graz gdje je navraćao kao trgovac i mene, otkada je saznao da sam u Grazu uvijek pitao kad ce doći do „priokreta“, kad će „doći“ Amerikanci, uporno od 1985. do njegove smrti. Nije nimalo volio Jugovinu. Uvijek je govorio „viruj samo u Krista“! Puno je volio Lukiće. Svaka mu čast! Ana, zvana Kosa je r. 1910. i udana Budimir.

Ivan (Svetac) je imao čak 19 djece. Nabrajam samo one koje sam zapisao: Mara, Marko, Nikola, Tomo, Marijan (Manje) i njega sam upoznao kad mu je sin Ivan prerano umro, a sahranjen je na Kilama pored Splita prije petnaestak godina. Drugi i posljedni put sam ga vidio kad je ispratio tetku Slavku na posljedni počinak, Maca (Icuka), Toka, Zorka (najmlađa) i did Stipe koji je odnekud donio fotografiju gotovo svih odraslih i za trgovinu sposobnih Lukića iz 1937. i koju danas svi posjeduju. Svi su u odijelima i kravatama i točno se znalo gdje tko sjedi, odnosno stoji. Zaista odlična slika!


Naši očevi, djedovi, pradjedovi i prapradjedovi Lukići 1937. u Slovenj Gradecu, Slovenija


Kod mene u stanu u Grazu visi jedna, a druga u kući u Gradišću (Austrija) gdje žive mnogi gradišćanski Hrvati. Kao dijete sam se s njime vozikao, a on uspješno prodavao svježu ribu i voće. Uvijek elegantan, širokogrudan i razgovorljiv. Uvijek na šalu spreman. Nikola je živio u Žabnom, a jedan sin mu je na otoku Braču. Nikolin sin Marko ima 2 sina. Toma nema nikoga. Marko je poginuo. Manje ima 2 sina: Ivana i Nediljka.

Tadija (tu je tetka već bila malo umorna, ili možda i ja), je imao Matu (Matišu) r.1859. koji je imao 2 kćeri, naime Božicu bez djece i Cvitu koja je imala 2 kćeri i sina. Ante, drugi sin r. 1871. ima 2 kćeri. Treći sin Ilija, r. 1864. ima Matu, a Mate ??? kćeri. Ruža nema nikoga, Petar ima tetku Maru ud. Žuljević, Sutivan, strica Iliju, i tetku Jelu, udata Čamber. Damira, kći strica Ilije, udana Stojić posjeduje puno više podataka za potomke Tadije Lukića.

Josip, Jakovljev, Tadijin i Markov brat, r. oko 1820. imao je Stipana i 2 kćeri (Zelić, i ???) Stipan imao Luku (Lujo), nema djece.

Pero Lukić umro 1945, ima kćer Ljiljanu (???) Mate (Čiča) ima Anu i Toku.
O Josipu sam najmanje zabilježio, jer tetka je bila dosta umorna, ali se može dalje pitati i istraživati.

Ima nas i na Hvaru (Vrbovska), a imamo zemlju na Prološkom blatu. Potječemo iz Župe Dubrovačke.

I na kraju, na str. 62. knjige g. Ivankovića stoji da Mate Lukić Tadijin ima 30 god., Ilija 25, a Ante 18 god. Podatak je iz 1889. Bravo, tko traži, taj nađe!!!
Lukići snimljeni 1973. ispred kuće pok. djeda Jerke u Lukićima

Eto draga Lukića rodbino, najkraći mogući pregled rodoslovlja kojeg tek trebamo zajednički napraviti, imate pred sobom. Sve vas molim, posaljite mi što više podataka o našim precima. Dakle ime, nadimak, god. rođenja, god. smrti, imena djece, unučadi, praunučadi, itd. Posebno molim žensku lozu Lukića da mi dostavi ove podatke jer nažalost do njih je meni u Austriji teže doći. Naime za rodoslovno stablo je podjednako važna i ženska loza. Isto tako molim fotokopije starih slika, dokumenata, pisama, jednom rječju svega ono što bi se jednog dana moglo objaviti na posebnom mjestu kao npr. brošura, knjiga, monografija i sl.. A to sve u spomen na naše drage stare Lukiće, na naš ponos i diku; a nadam se i na radost i zahvalnost naših budućih pokoljenja! Ma gdje bili sve vas srdačno pozdravljam i molim za suradnju, posebno mlađu generaciju!

Rade Lukić
A-8020 Graz, Volksgartenstr. 2
Mobitel: 0043 664 15 33 971
Fax: 0043 316 911535
Email: rade.lukic@chello.at