Pleme Cera

U zagrljaju planine, na nadmorskoj visini od oko 700 m, na raskršću putova prema Imotskom, Posušju i Tomislavgradu ugnijezdilo se maleno pitoreskno seoce pod nazivom Cera. Cera je udolina koje se nalazi na sjeverozapadnoj strani župe Ričice, u podnožju Zavelim planine. Smjestila se na putu između Studenaca i Ričica, na samom rubu malog studenačkog polja, omeđena sa sjeverne strane Zavelimom (1347 m ), sa južne brdom Drežanj (774 m) i sa istočne Sridnjim brdom. Ovo seoce može se podijeliti na tri dijela tj. na tri uvjetno rečeno zaselka, i to : Malenica Ceru, Pušića Ceru i Petrovića Ceru. Malenica i Pušića Cera nalaze se u okvirima ričičke župe, dok je Petrovića Cera u tuđinskim cijepanjima Imote otkinuta od Ričica i nasilno pripojena župi Vir.

Porijeklo naziva Cera

Postoji nekoliko tumačenja oko nastanka imena Cera. Jedno od njih je ono koje iznosi fra Vjeko Vrčić („Plemena imotske krajine“,1996g.) , a to je da je selo dobilo ime po plemenu Cerić, koje je nekada živjelo na ovom području, a potom u potpunosti nestalo. Pleme se doista spominje u župskim knjiga od 1793 god. No ako pogledamo sela i zaselke koji nas okružuju, a koji nose imena po iščezlim plemenima, kao što su npr. Grgići, Sesarova strana, Dolića draga, Runovići ili pak Mamići, lako možemo vidjeti kako se u nazivima sadržana cijela prezimena (Grgić, Sesar, Dolić, Runović, Mamić) iščezlih plemena, a ne izvedenice slične ovoj Cerić-Cera. S obzirom da je Cera kraći toponim od Cerić, logičnije je zaključiti da je Cerić izvedenica od Cera, nego obrnuto tj. zaključiti da je pleme koje je tada obitavalo u Ceri, s obzirom na mjesto stanovanja dobilo nadimak Cerić.

Drugo tumačenje jest ono Viktora Grabovac koji tvrdi kako je Cera izvedenica od tal. riječi cera, što u prijevodu na hrv. znači glavica (monografija „Proložac“,1995). Isti tvrdi kako se naziv Cera aktualizirao u prvoj polovici 18 st., dolaskom venecijanske vlasti, te navodi kako i u Akademijinom rječniku stoji natuknica : Cera, glavica blizu Imotskoga.

Treće tumačenje jest ono koje je ostalo u predaji naroda, a to je da je Cera dobila naziv po jednoj vrsti hrasta, koji se naziva cer. Šume cera i danas su raspotranjene po Ceri, no navodno ih je prije velikih sječa i napučivanja bilo mnogo više. Ako zbog gore navedenih razloga, uz dužno poštovanje dobrom duh Imote fra Vjeki, zanemarimo njegovu teoriju o izvedenici od prezimena Cerić, ostaje nam dokučiti vjerodostojnost Grabovčeve odnosno pučke teorije naziva Cera.

Ukoliko razglabamo o Grabovčevoj teoriji moramo ustvrditi da postoje mnogi objektivni razlozi zašto bi baš u vrijeme Mlečana, Cera dobila na važnosti i počela se pojavljivati na kartama onog vremena. Naime tada ni neka danas mnogo poznatija mjesta ovog područja poput Gruda, Zmijavaca, Berinovca, Kljenovca, Dolića drage, Dobrinča i drugih, nisu našle svoje mjesto na kartama, a Cera je u nekoliko navrata bila unesena i to zasebno i od Ričica i od Studenaca, upisna istom veličinom slova odnosno istim statusom. Dakle Mlečanima je Cera bila iznimno važna jer se nalazila na samoj granici sa Turskim carstvom. Osim toga iz Cere su vodili važni putovi preko Vinice do Duvna i dalje u unutrašnjost Bosne,te preko Vira prema Posušju i dalje. No ono što nije jasno jest to da se na kartama na istom mjestu spominje jednom naziv Cera, jednom naziv Ceragran, što na talijanskom i nema neko značenje. Također je nejasno da bi se tuđinski naziv tako jako zadržao u hrvatskom narodu i ostao aktualan sve do današnjih dana. Ako uzmemo u obzir da se taj naziv talijanski čita kao ćera, a da je ondašnji puk u velikoj većini bio nepismen ,još više nije jasno da bi u narodu ostao taj naziv, dakle na način koji se piše (kojeg nisu znali pročitati), a ne na način koji se izgovara (ćera).

Također je važno spomenuti kako u neposrednoj blizini postoji još nekoliko sličnih toponima i to na području koje je bilo pod Turskom vlašću i stoga nije bilo izloženo venecijanskom izričaju. Tako na primjer u Imotskoj Bekiji nedaleko Gruda postoji selo koje nosi naziv Cerovi doci, dok se selo između Posušja i Gruda zove Cere,predio u Gornjim Vinjanima pak također nosi naziv Cera. Važno je napomenuti da i ova područja također obiluju šumama hrasta cera. Uzevši u obzir sve gore navedeno ne preostaje nam ništa drugo doli zaključiti da se prava istina krije u narodu tj. da je Cera dobila naziva po hrastu ceru.

Plemena i zaselci


Malenica Cera
Proteže se od Čorbića gaja (župa Studenci) do Pušića Cere i nosi naziv po plemenu Malenica. No uz pleme Malenica u zaselku se pojavljuju i nekoliko obitelji Pušić i jedna obitelj Lukić. Pušići (sa nadimkom Bašić) su doselili iz Pušića Cere, dok je Lukić je u novije vrijeme prešao na ženistvo ,doselivši se iz zaselka Lukića (Petrovića Cera)

Prvotni oblik prezimena bio je Manenica odnosno Maneničić, to je i razlog zašto se zaselak kroz župske knjige nazivao Maneničina Cera. Spominju se u matici krštenih od 1768 god. i to kao starosjedioci. Iako je to jako teško sa sigurnošću tvrditi, pleme vrlo vjerojatno jest starosjedilačko, na što nam upućuje nekoliko čimbenika. Prvi jest taj, da u poljičkim selima (Kučićima, Zvečanjama) postoji i pleme Maleneničić i pleme Malenica, za koje je u predaji ostalo sačuvano da su za vrijeme zbjega od Turaka(dakle mnogo prije naseljavanja Ričica iz područja oko Mostarskog blata) došla sa područja Ričica. Drugi bitan čimbenik jest brojnost plemena, naime još 1823.g u župi Ričice živi 9 obitelji, a 1930g. čak 17 obitelji Malenica. Treći čimbenik koji upućuje na to da je pleme Malenica strosijedilačko u ričičkoj župi, jest rasprostranjenost ovog plemena po susjednim selima i zaselcima. U svim tim selima i zaselcima ostalo je zapisano kako je obitelj Malenica doselila iz Ričica. Naime, dio plemena iz Cere se s vremenom se odselio u zaselak Bilojeliće, a dio u Podzavelim. U novije vrijeme, nekoliko obitelji prelazi (zbog ženidbe i drugih razloga) u susjedna mjesta Studence, Proložac i Lokvičiće (Dolića dragu).Unatoč nekadašnjoj brojnosti i prenapučenosti danas u Ceri živi tek jedna obitelj Malenica.


Proteže se od Malenica Cere do Lučine u Petrovića Ceri, a naziv je dobila po plemenu Pušić. Osim plemena Pušić, ovdje živi i pleme Bartulovića , sa prezimenima Bartulović i Bartulović-Pripuz i Pripuz. Pleme Bartulovića nosi nadimak Galić, no kako je o ovom je plemenu bilo dosta riječi u prošlim brojevima, ovdje ćemo detaljnije obraditi pleme Pušića.

Nakon oslobađanja od Turske okupacije, području Imotske krajine naseljavaju brojna plemena s šireg područja Mostraskoga blata. Među njima je i pleme Pušić, koje se u Ceru doselilo iz Ljutog Doca (nekadašnja župa Krivodol u Brotnju), nedaleko Širokog Brijega. Osim u Ceru, naseljavaju se i u grad Imotski, gdje su im se zadržala oba prezimena ( Pušić-Oranović).U Zemljišniku Ričica, iz 1747 g. spominje se arambaša Jure Pušić. U Ljuti dolac, prema predaji došli su iz Herceg- Novog, gdje je navodno matica, ovog poprilično rasprostranjenog plemena. U Ceri je ovo pleme bilo jako brojno, te se s vremenom, dijelom zbog prenapučenosti, dijelom zbog diobe zemljišta selilo na staje ispod same planine Zavelim. Danas je to pleme najbrojnije pleme u zaselku nazvanom Podzavelim, čiji su začeci bili Cerske staje. Zanimljiv je podatak da je pleme Pušića danas brojnije u Podzavelimu, nego u matičnom zaselku. Osim u Podzavelim, jedna obitelj u novije se vrijeme odselila i u Postranje, u župu Proložac. Prema nadimcima pleme se dijeli na: Petrove, Vegariće, Paškiće, Čakorušiće i Pačiće

Petrovića Cera
Ovaj zaselak proteže se od Pušića Cere do Podbile, odnosno od Lučine do Kule ( škole) u Podbiloj i dijeli se na : Lučinu, Lukiće i Tonkiće. Na ovaj dio Cere, danas je administrativno protegnut naziv Podbila, iako ovo području kroz povijest nije spadalo pod Podbilu. S obzirom da se nitko nije ozbiljnije bavio s poviješću ovog uskog području, nemoguće je sa sigurnošću tvrditi kada je točno ovaj zaselak odvojen od ričičke matice, tj. gdje se točno nalazila tursko-mletačka granica. Naime pouzdano se zna da su Gornje Ričice u koje spadaju Podbila i Podzavelim, otkinute od Ričica Požarevačkim mirom iz 18.st, dok je crkveno pripojenje župi Vir bilo formalno obavljeno krajem 19 i početkom 20 st.( a u praksi i mnogo kasnije, točnije oko 1930 g.). No da li je tada utvrđena današnja granica ili se granica nalazila na kuli u Podbiloj, teško je reći. Naime na brdu poviše Lučine postoji gomila za koju predaja tvrdi da je predstavljala tursko-mletačku granicu, navodna se granica prostirala sredinom brda.
To brdo završava kod Kule u Podbiloj i ukoliko je granica pratila sredinu brda, Petrovića Cera nalazila se unutar mletačkog teritorija (Imotska krajina), a područje od Kule preme sjeveroistoku ,dakle Podbila nalazilo se unutar turskog teritorija ( Imotska bekija). Stariji stanovnici tvrde da se sve do drugoga svijetskog rata kompletna administracija ovog područja nalazila u Kotaru Imotski, te da je tek nakon drugog svijetskog rata prebačena u Kotar Posušje. Bilo kako bilo, danas je nažalost ovo području, teritorijalno otkinuto od matice Ričica i pripada drugoj župi, drugoj općini i što je najžalosnije drugoj državi.
Kada je riječ o plemenima koja naseljavaju ovaj zaselak važno je napomenuti da su to plemena koja dolaze iz donjeg dijela župe Ričice. Naime ovo područje naseljeno je mnogo kasnije nego Malenica i Pušića Cera, tu su se nalazile staje i imanja većine ričičkih plemena.
Tu su se kroz povijest, pa sve do današnjih dana odvijale česte selidbe, unutar ondašnje župe Ričice. Kako se o selidbama unutar župe nije vodila evidencija, teško je odrediti godine prelaska pojedinih plemena iz matičnih zaselaka u Petrovića Ceru, stoga ćemo samo nabrojiti plemena koji žive u pojedinim dijelovima zaselka i tek uz neka, za koja postoje podrobni podaci, navesti opširnije opise.

Lučina
U Lučini živi dio starog ričičkog plemena Tavra. Početkom 20 st. iz zaselaka Tavre, sele se dvije obitelji ( Čigrići i Matuljevi) na ovo područje, gdje su od starine imali posjede. Unatoč državnoj granici Matuljevi su zadržali staru grobnicu u Ričicama, dok su Čigrići prešli na mjesno groblje Cere-Podbila u Tonkićima. Ovo je danas predio u kojem nažalost živi tek jedna povratnička obitelj Jure Tavre (Čigrića), dok su ostali razasuti po velikim gradovima Hrvatske i Zapadne Europe.

Lukići
Zaselak nosi ime po istoimenom plemenu, koje je poprilično rasprostranjeno po Ričicama. Pleme je starosjedilačko, navodno im je matica između Brnasovih i Kilića kuća, a odatle su se selili u Petrovića Ceru i u Sridu sela. Ali u novije vrijeme bilo je i selidbi u kojima su se obitelj iz Lukića u Petrovića Ceri, spuštale ponovno u Sridu sela i obratno. U ovom zaselku postoji i jedna kuća Lekića pod nadimkom Bosić, koji su navodno doselili iz zaselka Latešića (donji dio župe Ričice).

Tonkići
Zaselak nosi ime po nadimku plemena Knežević, koje se ovdje doselilo s područja Sride sela. U ovom predijelu Petrovića Cere, nakon diobe župa oko 1934 g. napravljena je kapelica Sv. Petra. Oko te kapele napravljen je svojevrstni izdanak Ričičkog groblja, koje nosi naziv mjesno groblje „ Cere-Podbila“. Naime, nakon zabrane vjernicima Gornjih Ričica, da pokapaju svoje mrtve na Ričičkom groblju, vjernici ovog kraja odbijaju pokapati svoje mrtve u Viru, te grade maleno groblje uz proširenu kapelu Sv. Petra. Od tada na ovo malenom groblju sa vječnim pogledom na Ričice,svoje zadnje počivalište nalaze vjernici Petrovića Cere i dijela Podbile ( Donje Podbile).

Cera danas


Iako smo pišući o plemenima, u ovom tekstu uglavnom koristili sadašnji oblik glagola živjeti, nažalost ispravan bi oblik bio „nekada živjeli“.Naime danas je Cera opustijela, njezina djeca rasuta su po svijetu, ostali su samo nijemi svijedoci, predivna kamena zdanja, plod žuljavih ruku vrijednih predaka, da nas posjete kako je niz ovo poljce nekada tekla rijeka života. Iako su rimska doba kada su putovi značili život, davno prošla, ovdje se još uvijek više vremena, novaca i ideje troši na proširenje putova (kojima će se voziti tko zna tko!), umjesto na obnove kamenih kuća i zaštitu prirodnih i povijesnih zamenitosti, kao temelj najperspektivnije grane ovog kraja-seoskog turizma. No prokrčeni puti ka Zavelimu, obnovljeni bunari, te novoposađeni voćnjak vraćaju nam nadu u povratak iskonskim vrijednostima i bude u nama vjeru kako su pred ovim krajem bolji dani

Pripremio: Ivan Bartulović